Nakon molitve, okupljene je pozdravio i izrazio im dobrodošlicu đakovačko-osječki nadbiskup dr. Đuro Hranić, koji je na početku zahvalio dekanu KBF-a u Đakovu prof. dr. Vladimiru Dugaliću, prodekanima i prodekanici, svim profesorima, osobito članovima Komisije za TPS i predavačima za izbor aktualne teme seminara.

Podsjetivši da se u bolesti postaje svjestan vlastite ranjivosti i u isti mah se osjeća potrebu za drugim ljudima koja je urođena te da bolest snažno nameće pitanje smisla, koje se u vjeri upućuje Bogu, nadbiskup je rekao da je u trenutnoj pandemiji došla do izražaja „predanost i velikodušnost zdravstvenog osoblja, volontera, radnika, mnogih svećenika, redovnika i redovnica, koji su požrtvovno i s osjećajem odgovornosti i ljubavi prema bližnjima pomagali, liječili, tješili, obilazili i služili mnogim bolesnicima te članovima njihovih obitelji. To je tiho i požrtvovno mnoštvo muškaraca i žena koji su odlučili ne okretati glavu na drugu stranu ili nisu imali drugog izbora, ali su postojano bili i jesu u službi svima nama.“

Nadbiskup je zahvalio svećenicima koji su „vidali bol bolesnika i članova obitelji koji su morali pokapati svoje mrtve u izvanrednim okolnostima“, a napose bolničkim kapelanima, koji su požrtvovno svladavali sve barijere da bi došli i do najtežih bolesnika na bolničkim odjelima. „Iskustvo je mnogih od nas da bratska ljubav rađa zajednicu koja može ozdravljati, koja ne napušta nikoga, koja uključuje i prihvaća te skrbi za najslabije u svojoj sredini“, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da su kršćanska vjera i Crkva tijekom čitave povijesti promicale znanost te su koristile rezultate znanosti. „Mi crkveni ljudi nismo i ne smijemo biti niti se ponašati kao neprosvijećeni i nepoučeni ljudi. Mi nismo ljudi koje svatko može zastrašiti, niti si kao institucija možemo i smijemo dopustiti da se ponašamo neodgovorno i proizvoljno. Imamo i akademske te znanstvene institucije te znanstvenike i stručnjake koji pomažu u razumijevanju pitanja, razrješavanju etičkih i moralnih dvojbi. S druge strane mora nam biti jasno da smo mi studirali teologiju i da trebamo biti kompetentni i stručni u teološkim pitanjima, ali moramo si ponizno priznati da mi nismo stručnjaci u prirodnim znanostima te da se ne možemo i ne smijemo ponašati neozbiljno i neodgovorno, uzurpirajući si pravo da mi budemo radikalni zagovornici ili protivnici cjepiva. Ako je općepoznata i dokazana činjenica da je najučinkovitija zaštita od smrtonosnih virusnih oboljenja, podjednako na planu sprječavanja infekcije kao i na planu podnošljivije kliničke slike, cijepljenje, onda je suvišna i krajnje nerazumna svaka radikalizacija, bilo radikalno zagovaranje i nametanje cijepljenja, bilo svako radikalno odbacivanje cijepljenja koje ne ostavlja prostor odgovorne slobode i slobodnog izbora bez ikakvih vanjskih i nutarnjih pritisaka i nametanja. Čudim se i pitam odakle takva prepotentnost jednoga svećenika da on bude radikalni antivakser, koji se ne zadovoljava da odluku o cijepljenju donese sam za sebe, nego ima potrebu svoje proizvoljne i primitivne stavove, koji govore o njegovoj nepoučenosti i neznanju, nametati drugima. Docibilitas, poučljivost i poniznost koja mi kaže da mnogo više ne znam negoli znam, neka bude vaš stav i krepost pred onim što će nam ponuditi predavači na ovome skupu“, naglasio je.

Pozdrav dekana KBF-a u Đakovu prof. dr. Vladimira Dugalića

Pozdravljajući okupljene, dekan Dugalić, osvrnuo se na temu ovogodišnjeg TPS-a, promišljajući o bolesti koja praćena bolom pripada među najteže i najtjeskobnije probleme s kojima se čovjek susreće u životu, jer stavlja na kušnju njegov život i zdravlje.

„U bolesti i osjetu boli čovjek doživljava svoju nemoć, svoju ograničenost i prolaznost. Možemo reći da nema čovjeka koji barem jedanput u životu nije praktično doživio bolest i bol te se zapitao o svojoj konačnosti pred licem smrti. Ne treba stoga čuditi da od samih svojih početaka čovjek nastoji protumači smisao bolesti i boli te pronaći putove i sredstva da se ih se oslobodi… Ranjenost i krhkost naše duševno-tjelesne strukture izlaže nas raznim utjecajima koji narušavaju naš životni sklad. Stoga ne čudi da su svećenici i liječnici najstariji pozivi i da su najstariji sačuvani rukopisi upravo teološki i medicinski priručnici. Međutim, unatoč svim nastojanjima i velikom razvoju medicinskog znanja i vještina, do danas nismo uspjeli pobijediti bolest“, rekao je dekan Dugalić, dodajući da je aktualna pandemija razotkrila svu našu krhkost i pokazala koliko je naše znanje o bolestima još uvijek nedostatno da ih potisnemo iz života.

Potom je govorio o pojmu zdravlja, rekavši da je Svjetska zdravstvena organizacija definirala zdravlje kao „stanje potpunog tjelesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) te duhovnog i socijalnog blagostanja“, odnosno, zdravlje se ne ogleda samo u odsutnosti bolesti ili nemoći. „Ova definicija zdravlja vrlo je zanimljiva jer podrazumijeva zdravlje kao dinamičnu stvarnost, a istovremeno čovjeka promatra holistički, kao višedimenzionalno biće. Ono što nedostaje ovoj definiciji jest poimanje zdravlja kao stanja, a ne težnje“, rekao je dekan Dugalić. Dodao je da se u definiciji zdravlja kao stanja ne može prepoznati ni većina „zdravih“ pojedinaca, jer je stanje potpunog globalnog blagostanja osobe vrlo rijetko i teško dostižno.

„S druge strane, ako prihvatimo definiciju zdravlja kao težnju pojedinca i zajednice za biološko-psihičko-duhovnim blagostanjem, kao i za blagostanjem okoliša, tada dajemo prednost ostvarenju egzistencije svake osobe u situaciji u kojoj se ona nalazi. Nije riječ o tome posjedujemo li zdravlje ili ne, nego o tome da težimo što boljim uvjetima. Na taj način ova antropološka definicija zdravlja uzeta kao totalnost, cjelovitost čovjeka, određuje i kvalificira krajnji cilj zdravstva, koji ne gubi svoj smisao čak ni u slučaju kada čovjek umire; uvijek je na pomoć čovjeku u ovoj životnoj borbi, pomoć je za dostojanstvo, odnosno kvalitetu života po mjeri čovjeka. Zdravlje stoga moramo shvatiti kao dinamičnu ravnotežu unutar tijela, između različitih organa i različitih uloga jedinstvenog organizma, između tijela i psihe na individualnoj razini te između pojedinca i ambijenta, osobito iz ekološke perspektive“, rekao je prof. dr. Dugalić.

Nadodao je da bismo prema tome bolest mogli odrediti kao neusklađenost potpunog tjelesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) te duhovnog i socijalnog blagostanja, odnosno kao stanje u kojem dolazi do određenog poremećaja dinamične ravnoteže u čovjeku.

„Bolest stoga podrazumijeva poremećaj zdravstvenog stanja, što se očituje u značajnom narušavanju postojeće biološke, psihološke, duhovne i socijalne ravnoteže te, posljedično, poremećenom odvijanju čovjekovih životnih i vitalnih funkcija te poremećenom suodnosu čovjeka i okoline. Sjena u kojoj ovi vidovi bolesti ostaju proizlazi iz isključivo znanstvenog pogleda na bolest koji zanemaruje cjeloviti pristup čovjeku te tijelo, ljudski organizam, promatra više kao stroj“, zaključio je dekan. Izrazio je uvjerenje da će trodnevni seminar osvijetliti razne vidove bolesti i svećenicima posvijestiti njihovu odgovornost u pristupu bolesnicima.

„Molitva, sakrament bolesničkog pomazanja, riječ utjehe i ohrabrenja, empatija i blizina samo su neka sredstva koja nam stoje na raspolaganju. Bolničko dušobrižništvo postat će sve važnije područje pastoralnog djelovanja kao i palijativna medicina. Slobodan sam istaknuti da upravo naš KBF priprema specijalistički studij iz područja bolničkog dušobrižništva i palijativne medicine. Vjerujem da će pripomoći mnogim svećenicima, ali i vjernicima laicima da se što bolje pripreme za ovo zahtjevno poslanje“, rekao je na kraju dekan Dugalić, zahvaljujući svima koji su dali doprinos u ostvarenju ovogodišnjeg TPS-a.

Seminar je nastavljen online izlaganjem izv. prof. dr. sc. Stjepana Radića o temi „Estetizacija suvremene kulture kroz prizmu zahtjeva za potpunim odsućem bolesti i patnje“.