Knjiga „Pavao Kolarić – Velikan na glasu svetosti“ predstavljena u Bjelovaru

Knjigu je objavio Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu. Prije predstavljanja slavljena je misa koju je predslavio o. Nagy u zajedništvu s domaćim župnikom vlč. Brankom Freslom. Predslavitelj je u propovijedi je ukratko opisao nastanak blagdana Uzvišenja Svetoga Križa koji potječe s početka 4. stoljeća te je iznio ostale povijesne zanimljivosti vezane uz relikvije Svetoga Križa, ulogu sv. Jelene, majke cara Konstantina u njegovu pronalaženju i čašćenju, njegovu zapljenu od strane Perzijanaca u 7. stoljeću i potom oslobađanje i povrat u Jeruzalem po bizantskom caru Herakliju.

Središnja tema propovijedi bio je bogoslov Pavao Kolarić, rođen u Bjelovaru 1838., a umro na glasu svetosti u Rimu 1862., te njegova povezanost s relikvijama Svetoga Križa. U bjelovarskoj župnoj crkvi, današnjoj katedrali, se od 19. stoljeća svake godine na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa izlažu relikvije Svetoga Križa koje su čuvaju u posebnom umjetnički izrađenom relikvijaru.

Te relikvije je tijekom svoga studija u Rimu nabavio bogoslov Pavao Kolarić i poslao kao dar za javno štovanje svojoj crkvi u kojoj je kršten. Nije se dosad čulo, niti je igdje zabilježeno da bi jedan hrvatski bogoslov, a mnogo ih je studiralo u Rimu posljednjih stoljeća, ovako pobrinuo za svoje rodno mjesto i njegovu crkvu i poslao takvu vrst dragocjenog poklona kao što je to učinio Pavao Kolarić. Već je to pokazatelj njegove svetosti, ustvrdio je o. Nagy.

Međutim, istaknuo je da je možda najveći dokaz svetosti Pavla Kolarića ono se događalo kad je već bio na samrti pa ga je posjećivao njegov duhovnik o. Huber i zajedno s njime molio. Pavao je umirao od tuberkuloze i mnogo je trpio. Duhovnik ga je zatekao uvijek u istom ležećem položaju na leđima. Rekao mu je, zašto se ne okrene na bok da si malo olakša teško stanje. Pavao mu je odgovorio: „Isus je bio prikovan na križu i nije se mogao okretati. I ja mu želim biti sličan i premda bih mogao ne želim se okretati da zajedno s njime trpim.“

Na kraju propovijedi o. Nagy kratko je spomenuo još jednog drugog svetog hrvatskog čovjeka koji je svojim posjetima i svojom nazočnošću posvetio bjelovarsku katedralu i cijeli Bjelovar – bl. Ivana Merza koji je nekoliko puta dolazio u Bjelovar, molio u crkvi sv. Terezije i potom održao vjerska predavanja u tadašnjoj kino dvorani. Nije uzeo nikakav honorar za svoja predavanja nego ga je namijenio kao dar za zvona bjelovarske crkve.

Po završetku slavlja, okupljenim vjernicima, kao i svake godine na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, omogućeno je osobno čašćenje relikvija Svetoga Križa. Vjernici su pojedinačno dolazili i primali blagoslov s relikvijarom, koji im je podjeljivao župnik vlč. Branko Fresl.

Nakon mise na kojoj je pjevanje predvodio župni zbor, održano je predstavljanje knjige „Pavao Kolarić – velikan na glasu svetosti“

Prvi predstavljač, o. Nagy ukratko je iznio osnovne biografske podatke iz Pavlova života koji je rođen 26. siječnja 1838. i istoga dana kršten u bjelovarskoj župnoj crkvi. Nakon njegova rođenja obitelj se preselila u susjedno mjesto Veliko Trojstvo gdje je otac Andrija po zanatu lončar, bio i gostioničar, a kasnije i općinski načelnik. Sjemenišnu gimnaziju Pavao je pohađao u Zagrebu, nakon čega je nastavio teološki studij u Zagrebačkoj bogosloviji. Na preporuku poglavara, zagrebački nadbiskup kardinal Juraj Haulik poslao je Pavla na jesen 1857. na nastavak studija u Rim na Papinsko sveučilište Gregoriana. Pavao je stanovao u Zavodu Germanicum. Posljednje dvije godine života Pavao je želio ući u Družbi Isusovu, ali mu to tada još nije bilo moguće. U petoj godini studija obolio je od tuberkuloze i umro na glasu svetosti 22. ožujka 1862. Uz dopuštenje pape Pija IX., dva dana prije smrti položio je isusovačke zavjete te je preminuo kao isusovac. Njegovo tijelo sahranjeno je u kripti zavodske crkve San Macuto koja se danas nalazi u sklopu Kolegija Bellarmino u Rimu.

U drugom dijelu promocije prof. Petar Ušković Croata istaknuo je povijesne okolnosti Pavlova rođenja u Bjelovaru koji je tada bio u sastavu Vojne krajine, te je opisao njegov put u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište, u kojem se istaknuo kao uzoran bogoslov.

Pod velikim dojmom njegova svetog života i svetačke smrti njegovi rimski poglavari, sve stranih nacionalnosti, odmah nakon njegove smrti počeli su prikupljati dokumentaciju za pokretanje postupka za njegovo proglašenje blaženim. Već sljedeće godine objavili su njegov životopis na talijanskom jeziku koji je nakon tri godine preveden i na njemački jezik. Na hrvatski ga je preveo trideset godina kasnije travnički sjemeništarac, sada časni sluga Božji Petar Barbarić koji se nadahnjivao na Pavlovom svetačkom življenju te je po uzoru na njega i on položio isusovačke zavjete na času smrti i umro kao isusovac. Taj Barbarićev prijevod Pavlove biografije ostao je u rukopisu sve do 2022. godine.

Prof. Petar Ušković dao je poseban doprinos objavljivanju prve biografije Pavla Kolarića. Pronašao je u raznim Arhivima mnoge dokumente koji se odnose na njega. A kao latinist i profesor latinskog jezika preveo je s latinskog na hrvatski cijeli spis od 200 stranica duhovnika Pavla Kolarića, o. Hubera u kojem je o. Huber prikupio svu građa o junačkim krepostima Pavla Kolarića predviđenu za pokretanje postupka za njegovu beatifikaciju.

U poznatoj Spomenici „Znameniti i zaslužni Hrvati 925. – 1925.“ koja je izdana 1925. prigodom proslave tisućite obljetnice Hrvatskog kraljevstva, objavljen je biografsko-leksikografski članak o Pavlu Kolariću što je pokazatelj da je i 80 godina nakon njegove smrti bio živ spomen na njega i na njegov svetački život.

Na kraju promocije knjige bilo je objašnjeno koji bi bili daljnji koraci za pokretanje postupka za proglašenje Pavla Kolarića blaženim, jer takvog svetog mladića kojega su toliko cijenili stranci njegova vremena, kako je istaknuto, Hrvati ne smiju zaboraviti.

Uz Općinu Veliko Trojstvo, koja je bila glavni pokrovitelj, izlaženje prvog izdanje Pavlova životopisa pomogli su župnik u Vugrovcu preč. Filip Lucić, župnik u Valpovu vlč. Željko Grigić te prof. Vlado Filić iz Đakova, kao i drugi dobrotvori.