Naime 5. srpnja 1997. godine sveti papa Ivan Pavao II. ustanovio je Varaždinsku biskupiju podijelivši teritorij Zagrebačke nadbiskupije te je za njezinog prvog biskupa imenovao mons. Marka Culeja.

Uvodeći u misno slavlje koje je predvodio u zajedništvu s umirovljenim biskupom mons. Josipom Mrzljakom, duhovnikom u Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu vlč. Petrom Mlakarom te župnicima i svećenicima koji pastoralnu djeluju na području grada Varaždina, biskup Radoš je rekao: „Dragi hodočasnici, Crkva je hodočasnica koja okuplja narod, hrani ga Božjom riječi i Kruhom nebeskim i usmjerava na Božji put. Ovom misom zahvaljujemo i zaključit ćemo 332. hodočašće grada Varaždina u Mariju Bistricu. Večeras, istim slavljem naša varaždinska Crkva zahvaljuje Bogu na 24 godine postojanja. (…) Zahvalit ćemo večeras Bogu na svim darovima kojima je Bog snažio hod ove Crkve kroz 24 godine. Zahvaljujemo Bogu na dvojici predvodnika, pastira, blage uspomene biskupu Marku, njemu ćemo večeras ponovno reći neka mu Bog da pokoj. Zahvaljujemo i na našem biskupu u miru Josipu, za njega ćemo moliti neka mu Gospodin dadne dobro zdravlje da nas podržava, prati i pomaže. Mnogi su dobri i vjerni svećenici s puno ljubavi, svećeničkoga žara pratili i sada prate naše hodočašće, hod Crkve varaždinske, neka im Gospodin dadne snage da i dalje to čine. Mnoštvo je dobrih vjernika laika ugradilo veliki doprinos u rast ove mjesne Crkve. Tko bi to sve mogao izbrojati, ali Bog zna i mi za njih Boga molimo i na njima Bogu zahvaljujemo. Dok Bogu zahvaljujemo na dobru koje po biskupiji daje, molimo ga da otvori dušu našu da primamo i dalje Njegove darove, da rastemo u ljubavi i širimo svijetom radost Evanđelja“. Zazvavši zagovor zaštitnika biskupije sv. Marka Križevčanina i bl. Alojzija Stepinca kojima su se blagdanom ovog dana pridružili i sveti Ćiril i Metod, slavenski apostoli, biskup Radoš je započeo misu.

Prigodnu propovijed vjernicima hodočasnicima uputio je vlč. Ivica Cujzek, župnik Župe sv. Fabijana i Sebastijana koja je ove godina bila organizator i koordinator hodočašća. Ističući kako je zahvalnost pamćenje srca, vlč. Cujzek potaknuo je vjernike da sa zahvalnošću čuvaju povijest i tradiciju hodočašća, susrete i suputnike, molitve i nakane, žrtve i tegobe puta, hrabrost i vjernost, odlučnost i strpljivost, radosti i ponos te da stvore album sjećanja na ovo hodočašće i sve primljene milosti.

Osvrćući se na naviješteno evanđelje o slanju sedamdesetdvojice učenika da propovijedaju blizinu kraljevstva Božjeg vlč. Cujzek je rekao: „Svetopisamski poticaji koje Crkva pred nas stavlja danas, nukaju nas na promišljanje upravo o uzvišenosti, ali i odgovornosti Božjega poziva i poslanja. Isus Krist i danas s nama korača u hodočasničkom ruhu Crkve, stoga ne možemo album svoga hodočašća zatvoriti i samo ga ponekad s nostalgijom prolistati, već smo ga pozvani neprestano nadopunjavati novim slikama svoga odaziva. Gospodin nas upozorava da će na taj jedinstveni album života razni vukovi ovoga svijeta pokušati bacati sjene. S vremenom nastojat će na njega nataložiti prašinu svojih površnosti i prolaznosti. Svjedoci smo toga kako nam otimaju radosti i lome nade. Ti vukovi često su zamaskirani u primamljive izazove koji prijete izvana, ali nekad se nastanjuju i u tami naših vlastitih grijeha. U teretu one crnine koju Majka Božja Bistrička hoće uzeti u svoje ruke i prigrliti svome svetom obrazu da bi nas u svijet vratila čiste – što smo i molili: ‘Povrati, mila Majčice, sve izgubljene!’ Kako je snažna i duboka ta slika, dragi Varaždinci! Koliko nam ta slika predrage črne Majčice ulijeva nove nade. Ona nas svaki put spremno dočeka i s povjerenjem ispraća u borbu s vukovima koji vrebaju čistoću poniznosti i bjelinu odanosti u koju nas je odjenula da bismo bili sposobni oduprijeti se lažnom duhu vremena. Duhu laži koji pokazuje zube egoizma i individualizma. Duhu plašljivosti koji nas napada neodlučnošću, zavišću, ogovaranjem i drugim zlima. U sakramentu ispovijedi pod njenim skutima ostavili smo rane nanesene takvim neiskrenim življenjem. Ostavili smo svoje jade, svoje bijedne strahove i siromašnu volju. A ona je nama, svojim bistričkim bogcima, dala svoje najveće bogatstvo – svoje Zlato – maloga Isusa koji u nama i po nama treba rasti“.

Nadalje je propovjednik potaknuo vjernike da ne zaborave kako nakon povratka tek slijedi pravo hodočašće, „častan hod“ kroz svakodnevnicu u kojoj se treba odazvati trajnom pozivu na svetost koji se pak ostvaruje u konkretnim životnim okolnostima, konkretnim ljudima, konkretnom mjestu i zavičaju: „Pa i kada nas na tom svakodnevnom malom hodočašću prema svome domu i bližnjemu ne dočeka dobrota i podrška za kojom čeznemo, učinimo mi to malo dobro, darujmo mi taj komadić neba. Pokušajmo umjesto gunđanja i likovanja reći blagu i toplu riječ. Umjesto pogleda punog osude i kritike, pružimo pogled pun razumijevanja. Umjesto predbacivanja Bogu i čovjeku, znajmo reći molim i hvala. Umjesto da si zagorčavamo put, zahvalno na njemu čuvajmo jedni druge, i bit će nam ljepše, i bit će nam lakše. Probajmo tako u našoj zajedničkoj procesiji ovim živopisnim varaždinskim podnebljem koje je Božja velikodušnost obasula divnim čudesima. U našoj sredini punoj dobrih ljudi, u zavičaju kojemu je brižni pogled Majke Božje Bistričke uvijek bio naklonjen, nemojmo vući svatko na svoju stranu u velikim pametima jer ćemo se tako raspasti i pogubiti. Tako nas nije učila naša nebeska Majčica. Nego krenimo njenim tragovima. Malim koracima. Jedino s mnogo malih koraka stiže se do srca i mijenjaju se srca. S puno skromnih, ali iskrenih i upornih koraka dobrote i ljubavi i naš zavičaj postaje svetište natopljeno molitvama iz kojih izrastaju zahvalne, sretne i svete duše“.

Na završetku euharistijskog slavlja biskup Radoš zahvalio je svim hodočasnicima, organizatorima hodočašća, Župi sv. Fabijana i Sebastijana te vlč. Cujzeku na organizaciji i propovijedi, svećenicima koji su pratili hodočasnike, posebno dekanu vlč. Stjepanu Najmanu i drugima koji su i pješice hodočastili i podržavali vjernike u njihovu hodu. Spomenuo se biskup i onih kojima zdravlje i dob, kao i posao i obveze nisu dopustile put, ali su molitvom i žrtvom bili dionici hodočašća te im zahvalio na tome. Prije završnog blagoslova biskup Radoš podsjetio je kako slavljem 24. obljetnice osnutka biskupije počinju pripravu za proslavu srebrnog jubileja te poželio i molio milost duhovne obnove varaždinske Crkve u ovoj godini jubileja.