Argumenti HKR-a: Ne dajmo da iz došašća istisnu Boga!

Rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente ml. je na pitanje jesmo li izgubili dar čekanja i postali ljudi zaborava, rekao da često primjećuje užurbanost – i kod sebe i kod ljudi – ali i da su mnogi svjesni i nužnosti strpljenja, kako sa sobom, tako i s Bogom.

Superior isusovačke rezidencije u Palmotićevoj ulici u Zagrebu p. Stipo Balatinac dodao je da se onaj tko gradi svoju egzistenciju na Bogu nikad neće izgubiti. “Tko je učvršćen u vjeri i ima dobre temelje, sve će preživjeti – i blještavilo grada i potres i pandemiju, jer ga neće urušiti. Napasnik nas uvijek napada, a Bog nas vodi pravom putu. Međutim, ako se otvaramo grijehu i zlu, onda ćemo sigurno biti zavedeni”, poručio je p. Balatinac.

Upravitelj župe sv. Josipa u Zagrebu vlč. Damir Ocvirk je podsjetio na jednu činjenicu koja vrijedi i u došašću i u svakom vjerničkom životu: “Ako je Bog na prvom mjestu, sve je na svome mjestu. Bogu moramo dati naše prvine, ne ostatke ostataka. Izbacimo li Boga iz svoga života, izbacujemo i rušimo i temelj svoga života.”

Govoreći o tome kako se oduprijeti komociji, vlč. Ocvirk je rekao da se suvremenom čovjeku sve teže tome oduprijeti, s obzirom da od najranije dobi uživa sve blagodati modernoga svijeta. “Ranije su se ljudi morali mučiti za štošta, ali tako su i raspoznavali bitno od nebitnoga. Današnje reklame Božić predstavljaju kao pun stol, obiteljsko zajedništvo”, rekao je vlč. Ocvirk i nastavio: “Kad pogledamo danas svjetovne reklame koje nam predstavljaju Božić, one nam predstavljaju Božić u obiteljima, Božić punoga stola i blještavog sjaja… A iza tih reklama niti imamo kompletne obitelji, niti imamo toliko radosti i sreće u njima, niti baš imaju svi tako ispunjen blagdanski stol. Zanimljivo je, dok su se svi okupili oko tog marketinškog Božića, vidimo da je sam Bog iz toga istisnut. U tom suvremenom ili svjetovnom Adventu zapravo nema Boga. Zato je Crkva pozvana biti navjestiteljica Radosne vijesti da je naš Bog Emanuel – Bog s nama!”

Na pitanje koliko su mediji pomogli da mladi češće dođu u crkvu, rekao je da jesu pomogli oko prijenosa informacija o događanjima, ali da moramo paziti da se virtualni susret ne bi zamijenio – jer i ne može – s pravim, osobnim susretom. “Euharistijsko otajstvo ne može se prenijeti medijskim putem, i možda bi bilo bolje, umjesto tolikih misa, organizirati i prenositi kateheze, kako bi vjernici bili ispravno formirani, a ne samo informirani”, naglasio je vlč. Ocvirk.

Mons. Sente spomenuo je da u ispovijedi često čuje pitanja poput ‘Velečasni, nisam bila na misi, ali pratila sam je na televiziji. Je li to u redu?’ “Uvijek kažem ‘Naravno da je u redu, ali kadgod možete, dođite u crkvu.’ Ne može se  živoga Boga kojega prepoznajemo najprije u prilikama kruha i vina, potom u riječi Božjoj i u zajedništvu, zamijeniti s onim koga ‘doživljavamo’ preko medija. To je samo dobra zamjena – ako baš nikako ne možemo doći na misna slavlja ili neka druga okupljanja. Bez vjerničkoga osobnog angažmana i pristanka možemo mi, svećenici, ne znam kako dugo pričati. Baš je tu potrebna suradnja u medijski odgovornih svećenika i pastoralaca i konkretnog vjernika – da prihvati ono što mu se nudi.”

Mons. Sente je naglasio i da je, zahvaljujući medijima i nekim Izvanrednim godinama, poput ove posvećene sv. Josipu, primijetio više ljudi u crkvi. P. Balatinac dodao je da su se u Palmotićevoj nakon potresa snalazili kako god su znali – ispovijedali su na dvorištu, u dvoranama i pastoralni život u župi zapravo nikad nije stao. Od uvjeta za ispovijed naglasio je dobru pripremu, iskreno priznanje grijeha, kajanje i čvrstu odluku da više neću griješiti, nego da ću za pokoru učiniti nešto više dobra.

Na pitanje imaju li svećenici dovoljno vremena za duhovne razgovore ili životne ispovijedi, vlč. Ocvirk je istaknuo da je ponekad ipak potrebno odvojiti više vremena za čovjeka. “Nisam psihoterapeut, to nije moja struka. Kao svećenik, ja mogu liječiti samo duhovno područje u čovjeku duhovnim lijekovima koje je dala Crkva – sakramentima i molitvom… Ali sve više i više ljudi traži svećenika za duži razgovor i ponekad je potrebno odvojiti vrijeme da se ljudi mogu izraziti.”

Dotaknuta je i tema “Imaju li svećenici vremena za ljude?” Pater Balatinac je o tome zaključio: “Kod nas, redovničkih svećenika, koji živimo u zajednici, neki su samo ispovjednici i normalno je da su više ljudima na raspolaganju. Uvijek je jako bitno razlikovati je li nešto u području grijeha ili nekih psiholoških problema. Primjerice, lijenost kao stanje je tema za duhovni razgovor, a grijeh koji je proizišao iz toga je materija za ispovijed. To se dvoje ne bi trebalo miješati.”