Napomenuvši kako se želi osvrnuti na vode rijeke Nila iz biblijske perspektive koja vodu često povezuje s Božjim djelovanjem u korist njegova naroda, Papa je primijetio da su u tim vodama danas suze naroda uronjenoga u patnju i bol, mučenoga nasiljem.

Vode velike rijeke, naime, skupljaju jauke patnje vaših zajednica, skupljaju krik boli brojnih prekinutih života, skupljaju dramu naroda koji je u bijegu, tugu u srcima ženā i strah utisnut u očima djece. Vidi se strah u očima djece. Istodobno, međutim, vode velike rijeke vraćaju nas na Mojsija, te su stoga znak oslobođenja i spasenja; iz tih je voda, naime, Mojsije bio spašen te, vodeći svoje usred Crvenoga mora, postao je oruđem oslobođenja, ikona pomoći Boga koji vidi nevolju svoje djece, čuje njihov vapaj i silazi osloboditi ih.

Papa Franjo je potaknuo prisutne da se upitaju što znači biti Božji službenik u povijesti prožetoj ratom i siromaštvom, gdje su lica ljudi koji su nam povjereni izbrazdana suzama boli, te im predložio dva Mojsijeva obilježja: poslušnost i posredovanje.

Mojsije je bio poslušan Božjoj inicijativi – napomenuo je Papa – ali ne odmah. Nakon što je otkrio svoj identitet i bio pogođen trpljenjem svojega naroda, Mojsije odlučuje sam istjerati pravdu ubivši jednoga Egipćanina. Ali potom doživljava neuspjeh i jednu vrstu unutarnje pustinje. Računao je samo na svoje snage te na nasilje odgovorio jednakim nasiljem.

Katkada se nešto slično može dogoditi i u našem životu svećenika, đakona, redovnika i sjemeništarca, svih posvećenih osoba; duboko u sebi mislimo da smo središte, da se možemo, ako ne teoretski, barem u praksi, gotovo isključivo pouzdati u vlastitu sposobnost; ili, kao Crkva, da možemo pronaći odgovor na trpljenje i potrebe ljudi putem ljudskoga oruđa, kao što su novac, lukavstvo, moć. Naprotiv, naše djelo dolazi od Boga; On je Gospodin, a mi smo pozvani biti poslušno oruđe u njegovim rukama.

Kasnije, kada se susretne s Bogom koji se očituje u gorućem grmu, Mojsije shvaća svoju pogrješku i dopušta da ga On privuče i vodi. Poslušnost je – napomenuo je papa Franjo – ono što nam daje da službu živimo na obnovljeni način, gdje u središtu nije vlastita volja, nego riječ Gospodnja.

Pred Dobrim pastirom shvaćamo da nismo plemenski vođe, nego suosjećajni i milosrdni pastiri; ne gospodari naroda, nego sluge koji se saginju kako bi oprali noge braći i sestrama; nismo svjetovna organizacija koja upravlja zemaljskim dobrima, nego smo zajednica Božje djece.

Govoreći o Mojsiju, Papa je, uz poslušnost, istaknuo i njegovo posredovanje, te objasnio da posredovanje ne znači samo moliti za nekoga, nego ući u središte neke situacije. Mojsije, naime, ulazi u povijest svojega naroda i postaje most između Boga i naroda.

Od pastira se traži da razvijaju upravo tu umjetnost „hodanja u sredini“; posebnost pastira treba biti hodanje u sredini; usred patnje i suza, usred gladi za Bogom i žeđi braće i sestara za ljubavi. Naša prva dužnost nije biti savršeno organizirana Crkva; takva može biti bilo koja tvrtka. To nije to. Nego Crkva koja, u Kristovo ime, stoji usred patničkoga života naroda i prlja ruke za ljude. Nikada ne smijemo obavljati svoju službu težeći vjerskom i društvenom prestižu – tako često ružnom napredovanju u karijeri – nego svoju službu trebamo obavljati hodajući usred i zajedno, učeći slušati i razgovarati, surađujući među nama službenicima i s laicima.

Govoreći o Mojsiju koji posreduje za narod, Papa je napomenuo kako ga Biblija prikazuje u tri ponašanja: sa štapom u ruci, ispruženih ruku, i rukama podignutima prema nebu. U prvom prizoru Mojsije posreduje proročanstvom, čineći čuda. To je pouka za današnju Crkvu koja se mora čuvati iskušenja da ostavi stvari kakve jesu zbog straha od gubitka povlastica i pogodnosti.

Braćo i sestre, kako bismo posredovali za svoj narod i mi smo pozvani podići svoj glas protiv nepravde i zloporabe vlasti, koje pritišću ljude i služe se nasiljem za upravljanje poslovima u sjeni sukoba. Ako želimo biti pastiri koji posreduju, ne možemo ostati neutralni pred boli uzrokovanom nepravdama i nasiljem jer, gdje su neka žena ili muškarac povrijeđeni u svojim temeljnim pravima, povrijeđen je Krist.

Mojsije ispruženih ruku znak je blizine Boga koji djeluje, koji hrabri i prati, a to je Mojsije činio četrdeset godina, također usred vanjskih teškoća, kao i onih koje je osjećao u sebi.

I mi imamo tu zadaću: pružati ruke, podizati braću, podsjećati ih da je Bog vjeran svojim obećanjima, poticati ih da idu naprijed. Ruke su nam pomazane Duhom ne samo za svete obrede, nego kako bi ohrabrivale, pomagale, pratile ljude da iziđu iz onoga što ih koči, što ih zatvara i tjera u strah.

Na kraju, Mojsijeve ruke uzdignute u nebo pokazuju koliko mu je stalo do sudbine njegova naroda koji podupire molitvom, katkada u pravoj borbi s Bogom, kako bi Gospodin oprostio Izraelu i ostao uz njega.

Papa Franjo se stoga vratio na početno pitanje, odnosno kako živjeti službu na ovoj zemlji, te istaknuo da biti proroci, pratitelji, zagovornici, može zahtijevati sâm život.

Brojni svećenici, časne sestre, redovnici (…) bili su žrtve nasilja i napada u kojima su izgubili život. Zapravo, dali su svoj život za evanđelje, a njihova blizina braći i sestrama divno je svjedočanstvo koje nam ostavljaju i koje nas poziva da nastavimo njihov put.

Spomenuvši svetoga Daniela Combonija, koji je bio misionar u Sudanu, a koji je govorio da su potrebne odvažne i velikodušne duše koje znaju trpjeti i umrijeti za Afriku, papa Franjo je završio govor želeći svima prisutnima na susretu da budu velikodušni pastiri i svjedoci, proroci blizine, i zagovornici, uzdignutih ruku, za narod.