Papin župnik fra Agnello Stoia za Veritas: "Odvažite se i budite hodočasnici nade"

Fra Agnello je župnik vjerojatno najmanje župe na svijetu, na čijem se, pak, teritoriju nalazi jedna od najvećih i zasigurno najvažnija crkva na svijetu a to je bazilika svetog Petra. Rođen je 1967. godine u Paganiju, gradu u blizini Napulja gdje se čuvaju posmrtni ostaci sv. Alfonsa Marije Liguorija. U provinciji Salerno proveo je djetinjstvo i mladost, gdje je upoznao franjevce konventualce te je s petnaest godina stupio u samostan. Dio formacije i studija proveo je u svojoj provinciji, a poslije novicijata formaciju je nastavio u Međunarodnom kolegiju franjevaca konventualaca Seraphicum u Rimu. Osim što je diplomirao teologiju, završio je i stupanj licencijata iz područja franjevačke kristologije. U Beneventu je 1990. položio svečane zavjete, a 1993., u Napulju u bazilici sv. Lovre, zaređen je za svećenika. Vršio je različite službe u svojoj franjevačkoj provinciji sa sjedištem u Napulju, a potom je, prije sadašnje službe, u Rimu bio župnik u Župi Svetih XII. apostola. U ožujku 2021. godine papa Franjo imenovao ga je župnikom Župe sv. Petra u Vatikanu.

Župa i pastoral

Fra Agnello možete li nam ukratko predstaviti Župu sv. Petra u Vatikanu, njezinu povijest, teritorij, pastoral, župljane i ljude koji s vama surađuju?

Župa sv. Petra utemeljena je oko 1540. godine, u vrijeme reorganizacije Ustanove za obnovu sv. Petra (Fabbrica di San Pietro) koja je tada brinula za gradnju nove bazilike nakon pustošenja Rima od strane Landsknechtsa (njemački vojnici plaćenici) 1527. godine. Bazilika se nalazila na pustom i nenaseljenom mjestu, a nekoliko raštrkanih zaseoka bilo je pod pastoralnom skrbi vatikanskog kaptola. Zamahom gradilišta i radova koje je provodila ustanova te dolaskom brojnih obitelji tesara, dekoratera, zidara, klesara, kovača itd. promišljalo se o brizi za duše, tj. za obitelji koje su se nastanile na tom teritoriju. Stoga je odlučeno da jedan kanonik postane župnikom te se ta praksa imenovanja kanonika nastavila sve do 1992. godine. Imenovani kanonik nazivan je vicario curato, tj. vikar kardinala nadsvećenika bazilike sv. Petra kojemu se povjerava pastoralna i materijalna briga za baziliku. Od 1992. Župa je neovisno tijelo od Vatikanskog kaptola i ja sam od tada treći župnik, a sva trojica do sada imenovanih smo redovnici.

Ako se može govoriti o župnom teritoriju, granice moje župe označavaju vrlo malo područje, a to su bazilika i Trg svetog Petra: ali zbog značaja koje imaju čine me, doista, župnikom svijeta. Sveti Petar nije jedina župa u Vatikanu, druga Župa sv. Ane pokriva cijeli preostali teritorij Vatikana. Svaki dan u baziliku uđe dvadeset do trideset tisuća posjetitelja, od kojih su samo dio vjernici koji dolaze hodočastiti na grob sv. Petra. Međutim, bazilika je otvorena svima i moj je zadatak, zajedno s kanonicima Vatikanskog kaptola, primiti sve, dajući im priliku da dožive duhovno iskustvo u dodiru s izravnim svjedočanstvom apostola Petra koji počiva već otprilike dvije tisuće godina na oltaru della Confessione, tj. ispovijesti vjere (koji se nalazi ispod glavnog oltara).

Što se tiče župljana, postoji skupina ljudi, posebice beskućnici s Trga, koji su stalni posjetitelji bazilike (zapravo moji župljani u strogom smislu). Za njih mjesečno slavim svetu misu, zajedno s drugim ljudima koji žive na ulici i rade u uredništvu novina L’Osservatore di Strada Dikasterija za komunikacije. Zatim je tu grupa mladih postkrizmanika s kojima se nalazimo svake nedjelje ujutro. No ponajviše je to rijeka ljudi koji se nadahnjuju na Petrovu grobu kako bi utvrdili vjeru, a zatim se nužno vraćaju svojim domovima, u stvarnost vlastita života: baš kao što je Petar primio poslanje od Isusa na gori Tabor.

Zajedno s tri časne sestre (misionarke vjere) koje surađuju sa mnom u župnom uredu, primamo zahtjeve iz cijeloga svijeta za slavlje sakramenta krštenja na krsnom zdencu bazilike, dobivamo i brojne upite za slavlje sakramenta ženidbe, krizme ili za slavlje nekih godišnjica. Za mene, kao i za Vatican dream team, kako volim zvati ove vrlo vrijedne časne sestre, jako je važno da se svi osjećaju prihvaćeni i praćeni kako bi proživjeli konstruktivno iskustvo vjere. Često se događa da se ti ljudi vraćaju, uglavnom tražeći primanje drugih sakramenata, za djecu ili za sebe. Mnogi nisu vezani sakramentom ženidbe pa se često događa da ih proživljeno iskustvo na to potakne.

Što, dakle, Vašu službu čini drugačijom od službe drugih župnika?

Služba je to koju vrši svaki župnik, a to je posvećenje vjernika po sakramentima. Posebnost je briga o hodočasnicima koji dolaze na grob apostola Petra mjesto gdje se prepoznaje cijela Katolička Crkva. Dakle, činiti sve da se svaki hodočasnik osjeća dobrodošao, bio on svećenik sa svojom župom ili pak onaj koji dolazi izdaleka s hodočasničkom putovnicom da primi Testimonium (osvjedočenje o hodočašću). Blagosloviti sve osobe koje na Trgu ili u bazilici zamole da stanete i blagoslovite ih. Nadalje, primam mnoge skupine katehista kojima približavam baziliku kao mjesto koje nudi brojne mogućnosti za katehezu. Trudim se da hodočašće svetom Petru bude nezaboravan trenutak.

Jedan ste od bliskih suradnika kard. Maura Gambettija. Od preuzimanja službe njegova je nakana, zajedno s vama suradnicima, oživjeti liturgijski molitveni program te učiniti baziliku sv. Petra pravim svetištem tj. mjestom koje nije samo turistička meta nego koje čovjeku pruža istinsko duhovno iskustvo. Na koji način to nastojite ostvariti?

Inicijativa je mnogo i raznolike su. Spomenuo bih realizaciju videomappinga koji je bio kerigmatski navještaj kroz priču koju sam Petar priča o sebi i o svojoj uključenosti u Isusov život. To je bio događaj osmišljen za „izlazak” sv. Petra iz bazilike. Htjelo se time potaknuti Petrov izlazak prema Rimu i prema svijetu. U suradnji s Rimskim vikarijatom, pokušava se sve više otvoriti baziliku rimskim župama te tako obnoviti u našem gradu apostolska sjećanja koja sačinjavaju identitet kršćanskog Rima, ali ne samo to: čine Rim mjestom koje je doista, osim u prošlosti, središte svijeta. Također smo eksperimentirali i sada već odlučili da je u svibnju i listopadu, subotom navečer, prikladno vrijeme za molitvu krunice na Trgu u procesiji sa svijećama. U mjesecu lipnju, pak, isto na Trgu subotom navečer, organiziramo Via Petri: Petrovo duhovno iskustvo kroz dvanaest postaja, prolazeći etape njegova hoda.

U bazilici se, svake subote navečer, održava euharistijsko klanjanje, molitva koju smo najprije organizirali svakog prvog utorka u mjesecu ispred bazilike, a zatim smo ipak odlučili  organizirati to subotom navečer, uvijek za hodočasnike koji dolaze sv. Petru i ujedno u posjet Svetom Ocu na audijenciju srijedom ili na nedjeljnu molitvu Anđeoskog pozdravljenja. U svibnju i lipnju održavale su se i procesije u bazilici posvećene obilasku marijanskih ili petrovskih mjesta, uz meditacije i pjesme. Osobito bih istaknuo da je tijekom korizme uvedena pobožnost Via Crucis, postavljajući slike postaja koje su Vatikanski muzeji stavili na raspolaganje, tako da je ova molitvena inicijativa rezultat suradnje između Ustanove za obnovu i održavanje sv. Petra i Uprave države grada Vatikana.

Sve ove inicijative doprinose liturgijskom životu bazilike koji je vrlo složen zbog brojnih misnih slavlja koja se svakodnevno održavaju. Brojni sudjeluju u liturgijskim slavljima te se radi o raznolikim skupinama ljudi. Primjerice, klanjanje subotom navečer je trenutak u kojem se vidi ponajviše mladih, dok su redovnice i brojne obitelji prisutne tijekom molitve krunice i procesije sa svijećama u čemu je sudjelovalo čak i po četiri tisuće ljudi. Nedjeljna misa koju predvodi kard. Gambetti okupi brojne vjernike tako da zauzima gotovo cijelu lađu bazilike sa stolicama te se mnogi zaustavljaju kako bi sudjelovali. Dok smo se nekada možda povlačili u skrovite prostore bazilike kako bismo mogli imati sabranu molitvu, ostavljajući tako slobodne prostore turistima, sada radimo suprotno: zauzimamo više prostora za liturgiju, ostavljajući turistima slobodne pokrajnje lađe i sporedna mjesta za mogućnost razgledavanja, no mnogi od njih dođu sudjelovati u obredima, zadivljeni ljepotom pjesama, mirisom tamjana.

Koje su zanimljivosti, možda općenito malo poznate ljudima, koje nam možete reći o bazilici svetog Petra?

Bazilika čuva mnoge dragocjene relikvije, od kojih je najvažniji Veronikin rubac, zajedno s kopljem koje je probolo Isusov bok te komadić pravog križa koji se časte u korizmenom vremenu i na Veliki petak sa svečanim izlaganjem. Nadalje, tu su tijela mnogih svetih papa, drevnih (npr. Lava Velikog i Grgura Velikog) ili suvremenih (Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla II.).

Osim toga bazilika čuva i tijela najmanje dvojice naučitelja istočne Crkve, Grgura Nazijanskog i Ivana Zlatoustog. Rijetki znaju da su u bazilici, osim sv. Petra, pokopana još dvojica apostola, od kojih je jedan vrlo čašćeni čudotvorac, zazivan u beznadnim slučajevima. Mislim na sv. Judu Tadeja, koji zajedno s apostolom Šimunom Tadejem počiva u oltaru sv. Josipa, gdje svakog jutra slavim župnu svetu misu.

Vatikan: centar i periferija zajedno

Papa Franjo često poziva ljude da iziđu na periferije. On želi Crkvu koja izlazi. Možete li vi i, ako da, kako u bazilici i u Župi sv. Petra, koja je središte u koje svi dolaze, odgovoriti na taj papin poziv te izići na periferiju?

Prije ove službe koju sada vršim bio sam osam godina župnik u Rimu, u bazilici Svetih XII. Apostola koja je jedna od župa u samom centru Rima. Shvatio sam da za nas župnike koji djelujemo u tom području „izlazak” znači prihvaćanje i otvaranje zajednicama s periferije. Zato što moraš izići iz svoje zone udobnosti i iz svojih obrazaca, moraš imati radno vrijeme koje nije uvijek „redovito” i biti dostupan zbog stalnih i različitih zahtjeva koji ti dolaze. Tako i ovdje u svetom Petru, cilj je otvarati se prije svega rimskim župama koje, osim zahtjeva za krštenje, nemaju neku čvrstu vezu s bazilikom i ovom župom. Trudimo se organizirati, zajedno s biskupima iz različitih rimskih sektora, posjete kandidata za krizmu, zatim povezati skupinu katekumena s Katehetskim uredom Rimskog vikarijata… To su stvari u koje doista ulažem puno snage jer smatram da je veza između Rimskog vikarijata i Vikarijata za grad Vatikan u bazilici svetog Petra od temeljne važnosti. Ona je ecclesia singularis za grad, a posljedično i za svijet.

Osim toga, posebnu pažnju posvećujemo siromasima koji se okupljaju oko kolonadi svetog Petra. Zajedno s grupom roditelja i njihovih mladih postkrizmanika te drugih volontera, organizirali smo večeru za siromašne na dan inauguracije božićnog drvca i jaslica. Bila je to svečana večer, u velikom stilu, zaista uspješna sudeći po osmjesima naših sto pedeset gostiju te večeri. Iskustvo je to koje bismo htjeli ponoviti ovog ljeta, na blagdan svetih Petra i Pavla. Nadalje, kao što sam spomenuo, svaki mjesec slavimo misu sa siromasima koji uređuju L’Osservatore di Strada, mjesečnik koji prikuplja članke, bilješke, fotografije, pjesme i poezije koje su pisali ljudi koji žive na ulici. Volim susretati te prijatelje i dijeliti trenutak molitve i druženja s njima.

Crkvi općenito, pa i u Rimu, često se prigovara da nije dovoljno solidarna prema siromašnima. Doista, na ulicama Rima može se vidjeti mnoge beskućnike koji žive i spavaju u blizini crkava ili velikih crkvenih objekata i ta slika pogađa prolaznike i ostavlja često negativan dojam. Kako Vi koji ondje živite i susrećete te ljude gledate na to?

Problem stanovanja u Rimu je vrlo aktualan. Mnoge osobe, Talijani ili stranci, srednje i niske ekonomske kupovne moći često su bačeni u pakao bez izlaza bilo zbog obiteljske svađe, zbog razvoda, zbog zdravstvenih problema itd. Kada imaju obitelj često se obraćaju udrugama koje upravljaju zauzimanjem napuštenih zgrada u vlasništvu države, no takve situacije su često ilegalne zbog čega prefekt povremeno naređuje deložacije. Drugi, pak, završe na ulici… Životne su priče različite kao i razlozi zbog kojih su prisiljeni ili pak biraju živjeti na ulici. Nekima Caritas ili Apostolska milostinjarnica, kao i grad Rim i dobrotvorne udruge, daju mogućnost korištenja smještaja.

No često ljudi koji žive na ulici nisu voljni dijeliti zajedničke prostore s drugima. Njima se onda nude druge usluge kao što su tuširanje, pedijatar i druge vrste medicinske skrbi. U župnim ili Caritasovim centrima za pomoć, pomaže im se pri zamjeni dokumenata, odjeće, obuće ili se čak omogućuje liječenje zubi ili nekih drugih bolesti. Hrana najčešće nije problem jer postoje mnoge udruge koje beskućnicima dijele hranu. Naprotiv, mnogi od njih često imaju problema zbog hrane jer jedu previše i loše, što im stvara probleme s metabolizmom i često dovodi do razvoja bolesti kao npr. dijabetesa. Svakako nije dostojanstveno dati im da jedu na ulici, jer postoje mnoge menze, uključujući i onu povezanu s bazilikom Circolo di San Pietro. Hraniti se u jednoj menzi ujedno je prilika sjesti za stol i razgovarati s drugim ljudima za stolom, što čovjeku vraća dostojanstvo.

Činjenica da siromasi dolaze prenoćiti kod crkava, a u ovom konkretnom slučaju, pod kolonade svetog Petra, nama je važan znak jer nam sam Isus poručuje da se sjetimo siromašnih. Pokušava se ublažiti siromaštvo, ali postoje granice pred kojima se moramo zaustaviti i znati poštivati ​​one koji tako, na otvorenom, žele živjeti, i koji od Crkve traže samo okrilje, taj mali prostor, potreban za postavljanje šatora ispod jednog trijema. Siromašni koji svaku noć spavaju pod kolonadama moji su župljani, u najstrožem smislu riječi. Područje župe omeđeno je bazilikom i Trgom: osim siromaha nema drugih stanovnika, tu su jedino još sv. Petar i drugi pape, mrtvi i sveci! Zamisli da se požale na župnika?

Hodočašće

Mnogo hodočasnika i turista dolazi u Rim iz cijeloga svijeta. Odakle najviše dolaze? Po vašem iskustvu, što razlikuje hodočasnika od turista?

Dnevno bazilikom prođe između 25 000 i 30 000 posjetitelja, podaci su to koje nam dostavlja policija koja broji ljude koji prolaze kroz kontrolne točke koje su prolaz u baziliku. Mi dodatno pročišćujemo te procjene kako bismo imali realne podatke i o broju onih koji se ispovijedaju, koji primaju sakramente, grupe koje sudjeluju na slavljima u bazilici i hodočasnici koji traže Testimonium. Svi ti podaci obrađuju se, no ono što primjećujemo jest da što se više posvećuje briga za prihvat ljudi to se više povećava broj svjedočanstava, osobnih ili grupnih različitih zahtjeva…

Razlika između hodočasnika i turista je motiv zbog kojeg se odlazi i nastavlja putovanje. Hodočasnik može postati turist ako skrene s putanje i nema više volje nastaviti nutarnje putovanje koje ga tjera da dođe do cilja; turist, pak, može postati hodočasnik ako ostane dotaknut i biva duboko i duhovno uključen u iskustvo koje proživljava. Stoga, nam je važan cilj preobraziti što je više moguće turiste/posjetitelje u hodočasnike. Kako bismo to ostvarili, osobitu pozornost posvećujemo formaciji vodiča u bazilici.

Zašto je, po Vama, iskustvo hodočašća, osobito u Rim, važno za život jednog kršćanina?

Put je slika života svakog čovjeka. Od davnina su se vrijednosti velikih civilizacija prenosile kroz priče o epskim putovanjima (Odisej, Eneja), a i Evanđelje, također, govori o Isusovom putu od Galileje do Jeruzalema. Poslanje, koje je Uskrsli dao apostolima na dan uzašašća, jest da idu svjedočiti u Jeruzalem, u Samariju i sve do nakraj svijeta: „Idite!”. I ja sam hodočastio u mnoga svetišta. Jedno me se posebno dojmilo, prošao sam 780 km francuskog puta od Sain Jean Pied-de-Porta do Santiaga de Compostele. Stoga uvijek radoznalo slušam priče Romea (naziv za kršćane hodočasnike koji iz različitih dijelova Europe dolaze na grob sv. Petra) koji dolaze pješice u baziliku iz Canterburyja ili Gran San Bernarda, ili iz obližnje Lucce ili Viterba. Ovo su najbliža mjesta samom Rimu na hodočasničkoj stazi Via Francigena.

Hodočašće je unutarnje putovanje, pravi put je zapravo onaj koji trebaš proći od glave do srca, a ponekad je to dug, težak i krivudav put na kojemu je potrebno puno poniznosti i strpljenja. Sve su to stvari koje doživite kada krenete na put, sami ili s drugim hodočasnicima. Hodočašće u Rim je putovanje za život, doći Petru znači suočiti se s ljudskošću apostola koji s puno truda nastoji slijediti Gospodina, no unatoč poteškoćama, padovima, nesporazumima i izdajama, na kraju je na vatikanskom brežuljku dao svoj život za Evanđelje, sa svojom Rimskom zajednicom.

Kažete da vam je zadovoljstvo susresti se i zaustaviti u razgovoru s hodočasnicima i turistima. Koji susret ili priča Vas se posebno dojmio?

Jako me se dojmila priča jednog hodočasnika iz Kalabrije čija je majka bila jako bolesna i nije mogla krenuti na put. On je hodočastio krenuvši s prijevoja Gran San Bernardo, noseći sa sobom prazna invalidska kolica za svoju majku. Sa sobom je za nju nosio i hodočasničku putovnicu. A nimalo nije lako voziti kolica po šumskim stazama i neravnim cestama, čak ako su prazna. Dočekao sam ga raširenih ruku na Trgu svetog Petra i pun radosti odveo sam ga do apostolovog groba. Bio sam hodočasnik i znam kakvu bol čovjek okusi na putu i kakav je osjećaj kada stigneš na toliko željeno odredište.

Jubilej 2025.

Bližimo se jubilejskoj 2025. godini. Prilika je to nama kršćanima za obnovu i rast u vjeri. Kako se Rim priprema za ovaj veliki događaj? Što možemo očekivati ​​2025. godine u Rimu, posebice u vašoj Župi i u bazilici svetog Petra?

Grad Rim se uvijek pomalo kasno budi uoči Jubileja. Jedinstven je to grad po svemu što je doživio u svojoj tisućljetnoj povijesti. Doista, ovaj grad je već vidio sve što se može dogoditi. Rijeke hodočasnika koje se očekuju za Jubilej 2025. neće biti neka novost nadajući se da će „treći svjetski rat u dijelovima“, kako ga definira papa Franjo, omogućiti svim hodočasnicima koji žele da dođu u Rim kako bi proslavili ovaj događaj vjere. U bazilici se pripremamo intenzivnijom molitvom potičući sve aktivnije sudjelovanje vjernika u liturgijskoj molitvi kako bi odjeknula kao pohvalna molitva Gospodinu (Ps 66).

Osim toga, nedavno je započela obnova baldahina koja će trajati deset mjeseci i bit će spremna za inauguraciju Jubileja. Baldahin je svadbeni simbol, njegovo novo ruho može biti znak vjenčanog ruha dostojnog za sveti narod Božji, tj. Crkvu. I neka to otajstvo novog života uključi sve one koji dolaze u baziliku svetog Petra željni milosrđa i oprosta, otvoreni glasu Zaručnika koji je Krist i posvećujućem djelovanju Duha Svetoga koji nas iznutra preobražava istinom Evanđelja, čini da među mnogim riječima prepoznamo pravu Riječ koja nas vodi u život.

Vaša poruka hrvatskim hodočasnicima za nadolazeći Jubilej…

Tema jubileja 2025. je „Hodočasnici nade”. Ne gasite nadu i „spremite se u svojem srcu na svete putove” (Ps 83). Hodočašće počinje kod kuće, putovanje u Rim znak je nutarnjeg putovanja na koje vas pozivam. A kada prijeđete Sveta vrata, želim da se osjećate, poput sv. Franje, unutar Kristovih rana, zahvaćeni Očevim milosrđem.

Poziv

Možete li s nama podijeliti kako ste baš izabrali biti u Redu sv. Franje i kako je sazrijevao Vaš poziv?

Već kao mali odlučio sam se družiti s fratrima. Iako sam živio udaljeno od samostana, na drugom kraju grada, te iako sam bio dječak od devet ili deset godina, prelazio sam tu udaljenost da bih bio s njima nakon škole. Od sv. Franje osjećam ljubav prema Kristovu čovještvu, njegovim otajstvima koja se ostvaruju u mojem životu i životu moje braće u zajednici. Iako nije bio jednostavan ipak je bio vrlo uzbudljiv put koji sam proživio s velikom velikodušnošću i uvijek s vrlo širokim pogledima: svijet je naš klaustar. Kriterij razlučivanja koji me pratio bio je ići kamo nitko nije želio: tu sam našao bogatstvo ljudskosti i mogućnost nevjerojatno plodonosnog djelovanja.

Za vrijeme formacije u Rimu upoznao sam fra Miljenka i mnoge druge fratre Hrvate: fra Tomislav Cvetko i fra Zdravko Tuba bili su moji kolege iz razreda, fra Ivan Karlić koji je bio malo stariji, fra Žarko Relota koji je došao kasnije s drugima… Upoznao sam ih u vrlo teškom povijesnom trenutku za vaš narod, bilo je to početkom 1990-ih.

Kako Vam franjevački identitet pomaže živjeti ovu službu u središtu Crkve i kršćanstva?

Uvjeren sam da svaki fratar nosi u sebi poslanje koje je Raspeti Krist s križa sv. Damjana uputio Franji: „Idi i popravi moju crkvu koja se, kao što vidiš, ruši.” Gdje god smo pozvani živjeti naš franjevački život, poslani smo popravljati. To je ono što sam uvijek radio počevši od sebe, prisiljavajući se hodati zajedno sa svojom braćom, gradeći zajednice u depresivnim mjestima i ponekad u situacijama u kojima se činilo da nema nikakve nade. S radošću, entuzijazmom i jednostavnošću.

Ovdje u bazilici svetog Petra, slatka veza s apostolom ista je ona koja je gorjela u srcu svetog Franje. On je bio privržen Petru i njegovu nasljedniku, stoga se ne osjećam nimalo strano u ovoj službi koju su vršila i druga braća tijekom povijesti, neki čak i kao pape, legati, kardinali, biskupi… Danas obavljam tu zadaću kao župnik svećenik i kanonik vatikanskog kaptola, zajedno s fra Maurom Gambettijem kojeg je papa Franjo kreirao kardinalom i povjerio mu službu predsjednika Ustanove za obnovu i održavanje svetog Petra da popravi, također i materijalno, njegovu kuću.

Sveti Petar i sveti Franjo živjeli su u različitim razdobljima. Što, ipak, povezuje ova dva velika sveca? Što njihov život govori nama danas, posebice mladima koji tragaju za smislom i razlučuju o pozivu?

Mnoge teme povezuju Franju s Petrom, a posebno ističem ​​obraćenje za nasljedovanje Evanđelja – teško je postati učenikom ako se ne prestane obožavati sebe i klanjati se sebi samom. Sveti Franjo se potpuno oslanja na Prvu Petrovu poslanicu, posebno na ideju o stopama: slijediti Isusa znači ići njegovim stopama, staviti svoja stopala na njegove otiske. Potom i suze: Franjo je puno plakao, poput Petra nakon izdaje.

Kada smo stvarali videomapping, birajući tekstove, birali smo riječi koje bi Petra mogle što više približiti svačijem iskustvu. Petar je velik ne zato što je heroj, već zato što je s teškoćom stjecao povjerenje i oklijevao sve do kraja. Znamo svi priču o quo vadis Domine? – koja se događa i svima nama. Stoga ono što mogu poručiti mladima su iste one riječi koje je Isus uputio Petru: Slijedi me! Vjerujte Učitelju.

Kao onaj koji ima mnogo pastoralnog iskustva i kao župnik najpoznatije crkve na svijetu što biste poručili kolegama župnicima rasutima po svijetu?

Župnik sam ovdje u svetom Petru u ime svih župnika svijeta. Dobio sam ovu službu za koju sam zahvalan i nastojim je živjeti osobito u ime onih odbačenih župnika, ostavljenih po strani ili poslanih u neka teška mjesta… kamo se nitko ne bi odlučio otići. Ako postanete hodočasnici nade, vidjet ćete kako pustinja cvjeta, ali morate krenuti od sebe. Neću propustiti moliti za vas, činim to svaki dan na grobu svetog Petra. I ne zaboravite moliti za papu Franju… i za mene također. Hvala vam.