Vjeroučitelji su se okupili na svoj godišnji susret i redovito stručno usavršavanje u organizaciji Katehetskog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije i Agencije za odgoj i obrazovanje Podružnice Osijek, da bi uz temu Komunikacija u odgojno-obrazovnom procesu na kraju školske godine promišljali o svom poslanju i pozivu s gledišta psihologije i psihoterapije, biblijske teologije i komunikologije.

Susret je počeo molitvom krunice sa Svetim pismom i riječju dobrodošlice domaćeg župnika vlč. Ivana Živića koji je sa svojim suradnicima i ove godine velikodušno primio vjeroučitelje i to u godini proslave 650. obljetnice tog, uz svetište u Dragotinu, najstarijeg Gospinog svetišta u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

Uz uvodne riječi predstojnice nadbiskupijskog Katehetskog ureda dr. sc. Teute Rezo i više savjetnice za Vjeronauk prof. Ankice Mlinarić, skup je počeo interaktivnim predavanjem prof. Monike Ećimović o temi Komunikacijske vještine vjeroučitelja u postpandemijskom vremenu.

Prof. Ećimović, psihologinja i psihoterapeutkinja, učiteljica i konzultantica, u izlaganju je istaknula da je u današnjem „anesteziranom“ društvu sve više djece i mladih koji su usamljeni, teško sklapaju prijateljstva i emotivne veze.

Vrijeme koje se provodi pred ekranom sve je dulje, a sve je teže ostvariti stvarnu povezanost s drugima. Predavačica je naglasila da, ako je prije pandemije „biti zdrav“ značilo naći razlog za pobjeđivanje, danas to znači iskusiti toplinu emocionalnih veza i emocionalnu tjelesnu reakciju na druge. Kako graditi dobru komunikaciju u školi, razredu, župnoj zajednici?

Prof. Ećimović istaknula je vrijednost dijaloškog odnosa gdje su u fokusu kontakt, svjesnost, odgovornost osobe te međusobno dijeljenje osobnog iskustva „kako jest“ i to kroz dijalog u „sada i ovdje“.

Dijaloški način međuljudskog kontakta ima najveći potencijal za ljudski razvoj, a u sebi uključuje karakteristike trenutnosti, direktnosti, prisutnosti i obostranosti. Vjeroučitelji su imali priliku proći vježbu „izlaganja“ u kojoj su pratili procese u sebi, kako se osjećaju i što se u njihovoj nutrini događa kada su u središtu kruga i promatraju druge koji im prilaze s obzirom na razinu bliskosti prema osobi, što osjećaju kada su u ulozi lidera ili onih koji su u pozadini. Isto tako, predavačica je pojasnila ulogu lidera i sjena te kako je sve promjena i da je sigurnost u preuzimanju rizika i otvaranju, a ne u ostajanju u poznatome.

Iz svog iskustva rada u Bračnom i obiteljskom savjetovalištu u Osijeku i psihoterapiji, prof. Ećimović naglasila je veliku vrijednost iskustva vjere koja osobi pruža čvrsti oslonac kada se susreće s traumama i krizama, te kako osobe koje vjeruju mogu biti pomoć i podrška onima koji to iskustvo nemaju.

Drugo predavanje Isus – vrsni komunikator, izložio je vlč. dr. sc. Ivan Benaković, profesor na Odsjeku za biblijske znanosti i patrologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Dinamično je uveo slušatelje u sinkronijski pristup tekstu iz Evanđelja po Ivanu narativnom metodom jer je naracija, odnosno umijeće pravilnog pripovijedanja, jedan od važnih načina komuniciranja u nastavi Vjeronauka.

Vlč. Benaković istaknuo je da analiza biblijskog teksta u smislu naracije služi da slušatelja, odnosno čitatelja biblijskog teksta, dovede do toga da sam postane dionikom iste naracije i time bude obogaćen u susretu s Božjom riječju u kojoj sam Bog komunicira sebe.

Tekst iz četvrtog poglavlja Evanđelja po Ivanu na osobit način u susretu Isusa i Samarijanke prikazuje način komunikacije u situacijama koje nadilaze samog komunikatora i to zbog ranjivosti i nesposobnosti sugovornika u dioništvu rasprave, što je često iskustvo vjeroučitelja u susretu sa svjetovima i životima učenika.

Predavač je primijetio da je svetište u Šumanovcima pravo mjesto za aktualizaciju ovog biblijskog teksta. S jedne strane bunar sa svježom vodom, a s druge strane svetište koje u sebi krije otajstvo euharistije – izvor vode koja struji u život vječni. Upravo se u tomu krije i identitet vjeroučitelja i Vjeronauka, jer vjeroučitelj nije samo čovjek, nego čovjek koji ima milost vjere i računa na Nebo, a Vjeronauk nije samo jedan od školskih predmeta, nego računa na cjelovitu osobu učenika u njegovom konkretnom životnom trenutku, od kojega valja krenuti, i pomoći mu susresti se s Božjom riječju.

Isus uči da i u iskustvima nelagode i teškoća u komuniciranju, valja ustrajati, ne odustati, makar se trebalo nositi s arogancijom i sarkazmom. Vrijedi slušati drugoga, ostati direktan i ne povlačiti se pred trenutnim neuspjesima, jer plodova će sigurno biti, ako se ostane na izvoru žive vode.

Potom je uslijedilo euharistijsko slavlje koje je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, a propovijedao je vlč. Dejan Bubalo. Nadbiskup je na početku zahvalio vjeroučiteljima što ne posustaju u svojoj trajnoj formaciji i što su se okupili baš u Gospinom svetištu da bi se osnažili za svoje poslanje naviještanja i svjedočenja, kako u školi tako i u župnim zajednicama.

Vlč. Bubalo je u propovijedi usporedio vrijeme prvih kršćanskih vremena kada se lila krv mučenika koja je sjeme novih kršćana, i današnje vrijeme koje nosi izazove pred kojima se valja preispitati jesmo li uistinu Kristovi i kršćani spremni i na mučeništvo, što nije samo dati svoj život i proliti krv, nego spremno i hrabro svjedočiti u današnjem društvu istine Evanđelja.

Vjeroučitelji su pjesmom sudjelovali u slavlju, uz sviranje vjeroučitelja Ivana Rakonce i Danijela Leke.

Nakon euharistijskog slavlja vjeroučitelji su imali zajednički ručak u dubokom hladu šume, dobrotom nadbiskupijskog Caritasa i njegovih pučkih kuhinja.

Vjeroučitelji su pjesmom započeli svako predavanje, pa tako i pjesmom „Kad se budemo gledali oči u oči“, prije poslijepodnevnog predavanja novinara i komunikologa Branimira Stanića, glavnog urednika Glasa Koncila.

Predavanje Vjeroučitelj pred zaslonom održao je ispod krošnje velikog oraha u središtu svetišta. Predavač je naglasio da zaslon nije samo prozor u svijet, kako je to prije bilo, nego je to prozor svijeta prema čovjeku, prema vjeroučitelju.

Vjeroučitelji su imali priliku usredotočiti se na praktične savjete predavača kako što uspješnije komunicirati preko zaslona, odnosno da im ta komunikacija ne čini preveliki pritisak u svakodnevnom životu. Predavač je ocrtao glavna obilježja tzv. e-naraštaja djece i mladih koji streme vječnoj mladosti u kojoj nema prolaznosti i nema žurbe. Primjećuje se nedostatak interesa za komunikacijom licem u lice, a kultura zaslona stvara kod mladih sve veću nesigurnost, a osobito manjak hrabrosti i spremnosti preuzeti rizik u životnim odlukama. Osjeća se samodostatnost i potreba „biti samo svoj“ što utječe i na smanjenje prakticiranja vjere.

U izlaganju je poseban naglasak stavio na šest načela komuniciranja iz kojih proizlazi uspješna komunikacija preko brojnih zaslona. Načela su izvedena iz teorije Ch. Perelmana, a odnose se na kvantitetu, kvalitetu, bit, osobnost, i red primjenjivanja u oblikovanju komunikacije preko suvremenih tehnologija koje su postale sastavni dio života. Nakon što je Stanić „izišao“ iz skupine, stručni skup privodio se kraju uz nekoliko informacija za iduću školsku godinu, vrednovanje skupa i molitvu da svi sretno stignu svojim kućama te da ljetni predah bude pravi odmor duše i tijela.