Liturgijska čitanja: Otk 21, 1-5a; Psalam 1 Sam 2, 1.4-5a.6-7; Iv 2, 1-11

1. Neočekivanost, novost i radost. To su tri odrednice koje povezuju današnji spomendan posvete prve marijanske bazilike na Zapadu, bazilike Svete Marije Velike u Rimu, ovo naše nacionalno marijansko svetište i današnju molitvu za domovinu. Snijeg je u Rimu neobična pojava, u bilo koje doba, a da ga se vidi u kolovozu pripada nevjerojatnim pojavama. Predaja o viđenju pape Liberija i rimskoga patricija Ivana o mjestu na kojemu trebaju izgraditi baziliku prenosila se iz naraštaja u naraštaj, o zemljištu na rimskome brežuljku Esquilinu koje je izgledalo iznimno neobično i neočekivano nalikujući zemlji prekrivenoj snijegom. Tu je niknula bazilika koja je nakon utvrđivanja vjerske istine o Mariji Bogorodici na Efeškome saboru (431.), govorila o najvećoj neobičnosti, o neočekivanosti na našoj zemlji: o rođenju Spasitelja, o dolasku Boga u obličju čovjeka, o rođenju Isusa Krista koji je, po Djevici Mariji, svijetu donio neizrecivu novost i radost svojom smrću i uskrsnućem. Znakovita je podudarnost da je na današnji dan posvećena i crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Mariji Bistrici, crkva Majke Božje Bistričke. A danas sva marijanska svetišta naviještaju i svjedoče tu istu Radosnu vijest u kojoj su usko povezani Isus i Marija, što tako lijepo sažimamo u svome vjerničkom hrvatskom pozdravu ‘Hvaljen Isus i Marija’, osobito ako su te naše riječi podudarne s našim kršćanskim životom. Kada smo kao narod prije tridesetak godina osjetili dah slobode i radosti, nakon komunističkoga totalitarizma, ubrzo smo doživjeli osporavanja te slobode, strahote nepravde i nasilja nad hrvatskom domovinom. Prolazili smo putem iz velike tuge u još veću tugu; iz nemoći u još veću nemoć; iz dvojba u sumnje, iz življenja u preživljavanje. Vidjevši tolika razaranja i ubijanja, progonstva i mržnju, gaženje istine i nepoštivanje čovjeka, koliko je samo bilo uzdaha i vapaja: Bože, ima li tomu kraja?

A da bi Hrvatska ponovno mogla živjeti u slobodi mnogima je djelovalo poput mogućnosti snijega u kolovozu na rimskim brežuljcima. Neki su nam to u svojoj bahatosti jasno davali do znanja, zaboravljajući Marijinu pjesmu Gospodinu koji silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne! Slušajući iskustva s ratišta, iz logora, iz progonstava, duboko se urezuju riječi: Bez Boga i Marije, ne bismo izdržali, ne bismo uspjeli. I rođena je novost i radost, premda željno čekana, ipak – ljudski gledano – iznenađujuća.

2. No, danas nam ostaje pitanje: Jesmo li to zaboravili i svježinu radosti zamijenili nečim što ne donosi plodove radosti? Ako jesmo, vjerujem da nas je barem malo dirnula današnja Božja riječ.

Najprije Knjiga Otkrivenja koja daruje pogled onkraj prolaznosti; pogled na Šator Božji s ljudima, u kojemu se nalazimo upravo sada, u ovome slavlju euharistije, u Kristovoj prisutnosti i u zajedništvu s Marijom. Po ovome otajstvu Bog sve čini novim. Ovdje već živimo novost nebeskoga kraljevstva koje je započela Kristovim utjelovljenjem, njegovim otiranjem suza, oduzimanjem snage prijašnjemu, to jest vladavini smrti, jauka i boli.

Psalam je dio ‘Anina hvalospjeva’, nastaloga kao zahvala za molitvu koju je uputila prigodom hodočašća i primila željeno muško dijete, sina Samuela. Naizgled, neočekivano, kao novost i kao radost.

To troje ipak najsnažnije je odraženo u Evanđelju.

3. Evanđelje je privlačno, jer – kolikogod ga puta čuli – ima snagu objaviti nam neobičnosti. Neobično je to svadbeno slavlje u Kani. Zaručnik je stavljen ‘u drugi plan’, zaručnica se niti ne spominje, a nositelji događaja su uzvanici i poslužitelji kod stola.

Draga braćo i sestre, (ako vam to ova vrućina dopušta), kratko provjerite što vam leži na srcu i što ste donijeli na ovo hodočašće. Svoje molitve obično oblikujemo kao zahvalu i kao prošnje. Najčešće one proizlaze iz osjećaja da nam nešto nedostaje. Što vam nedostaje, što biste željeli promijeniti; za što molite danas Gospodina pred Marijom? Je li to: mir, zdravlje, novac, razumijevanje, bližnji…? Bilo kako bilo, u konačnosti svi naši nedostatci mogu se sažeti u nedostatak radosti.

Ozračje na svadbi u Kani se mijenja u trenutku spoznaje o nedostatku vina. O nedostatku… I mi u Crkvi i u društvu, najčešće reagiramo iz primjećivanja da nešto nedostaje, a ne iz prepoznavanja dara i obilja. Već se u tome nalazi predivan poticaj i nadahnuće. Prepoznati dar i za njega zahvaliti. Početak svake naše molitve treba biti zahvala.

Nadalje, usvojili smo tumačenje da je vino simbol ljubavi i da je gozba metafora ljubavi, odnosa Boga i čovječanstva. Taj odnos tijekom življenja, zahvaćen svakidašnjicom, dobiva obilježja umora, iscrpljenosti, praznine i nalazi se u slici praznih amfora koje treba napuniti nečim novim.

Nisu dovoljni izvanjski postupci, po sebi itekako govorljivi, kao što je pranje ruku; ali su nijemi, ako nije oprano srce. Potrebno je novo vino, koje ima snagu novoga raspoloženja; neočekivano dobro vino.

Evanđelje to znamenje u Kani, zove prvim, početnim, temeljnim za sve druge. Ako ‘razumijemo’ Kanu, ‘razumijemo’ velik dio Evanđelja. U Kani je novo Božje lice, lice našega Gospodina: neočekivano, prisutno u slavlju svadbenoga blagovanja; lice koje više voli prihvaćanje obiteljskoga doma od nedostupnosti Hrama; koji se dopušta naći za stolom, u zajedništvu s ljudima više negoli u pustinji, na uzvisinama u osamljenim svetištima.

Svoje javno djelovanje Isus započinje u brizi za ljudsku radost. Kao da zanemaruje toliko boli, trpljenja svoga naroda; suze i bolesti, bijede i siromaštva. Mogao je početi od tih ozračja i očitovanja milosrđa. No, on nam povjerava srž odnosa Boga i čovjeka te ostaje s nama ponajprije za stolom i žrtvenikom svoje ljubavi.

4. Marija pozorno živi sve što se oko nje događa, onom pozornošću koja je već u sebi molitva. Primijetimo njezine riječi: Vina nemaju. Nije rekla: Nestalo je, potrošeno je vino, nego misli na mladence: njih dvoje nemaju vina; njihovo je slavlje ugroženo. Ona vidi koga najviše pogađa taj nedostatak.

Na Isusove grube riječi, koje pripadaju njegovim najgrubljim riječima (uz one izgovorene apostolu Petru ili onomu čovjeku koji je želio pokopati oca prije negoli pođe za njim); na te riječi Marija odgovara predivnim naputkom koji ostaje vrijediti za sve naraštaje Kristovih učenika i učenica: Što god vam rekne – učinite! To ima značenje: Oživotvorite njegovu riječ; oživotvorite njegovu Radosnu vijest!

Ne samo: Slušajte ga, nego: Činite, dajte da postane vašim tijelom i krvlju ono što je darovao u euharistiji, kada nam je rekao da njegovu ljubav činimo njemu na spomen. I posude koje u sebi nisu imale ljubavi, ispunjene su; životi su preobraženi. Čuvajmo taj okus slavlja s Gospodinom i s Marijom.

U okolnostima svadbe u Kani Mariju je lako zamisliti (ne dodajući ništa Evanđelju) i susresti ju nasmijanu, vedru, u razgovoru i plesu, i baš zato pozornu i punu brižnosti, da bude uvijek dovoljno Božje prisutnosti. Nju molimo i za svoje živote.

5. Možda će netko željeti graditi Hrvatsku bez te prisutnosti, ali se ne trebamo iznenaditi, ako ne bude radosti, ako osjetimo prazninu, ako nestane okusa oduševljenja.

Što god vam rekne – učinite! Svakomu danas Bog po Mariji ovdje govori što smo pozvani učiniti, da bismo bili radosni. Negdje će biti dovoljna riječ pomirenja, obnovljen razgovor; negdje oproštenje; negdje znakovi blizine i ljubavi; negdje poticaj, negdje kajanje; negdje zahvalnost za darove… ili samo pogled i osmijeh… Tako malo da oživi klica iz koje se rađa: neočekivanost, novost i radost.

Tako je i s našom domovinom. Ne zaboravimo iskustvo u kojemu se činilo da je sloboda nemoguća, da je zlo nepobjedivo, nemoguće baš kao i snijeg u kolovozu. Ovdje je puno više od toga: sâm nam se Bog daruje u svojoj ljubavi. A, ako je On za nas – tko će  protiv nas? Jesmo li to zaboravili – razlog koji nas je okupio i na ovome suncu živjeti ljepotu Božje svježine?

Tim raspoloženjem, da smo u punini, pristupamo svojim životom, možda naizgled praznim, dolazeći pred Gospodina u zajedništvu Njegove Crkve. Ali znamo, što god se događalo u budućnosti, On će nam uvijek reći što valja činiti.

Amen.