Na misi u porečkoj bazilici koncelebrirali su: nadbiskup metropolita splitsko-makarski i apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije te predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Dražen Kutleša, nadbiskup metropolita riječki Mate Uzinić, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, krčki biskup Ivica Petanjak te umirovljeni porečki i pulski biskup Ivan Milovan. Sudjelovala su tridesetpetorica svećenika iz župa diljem Porečke i Pulske biskupije.

Uvodnim pozdravom okupljenima se je na hrvatskom i talijanskom jeziku obratio mons. Kutleša. Uz pozdrav izrazio je čestitke novom riječkom metropolitu Uziniću, riječkom nadbiskupu, na preuzimanju časne Riječke nadbiskupije, te mu je uputio dobrodošlicu u drevnu Porečku biskupiju koja je, podsjetio je, sada njegova sufraganska biskupija. Pozdrave i riječi dobrodošlice uputio je i svim ostalim biskupima te svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i bogoslovima. Pozdravljajući predstavnike civilne vlasti, zamjenicu župana Jessicu Acquavita i gradonačelnika Poreča Lorisa Peršurića sa suradnicima, nadbiskup je izrazio zahvalnost gradskim vlastima na suradnji u organizaciji proslave sv. Maura. Na misi su s osim predstavnika kulturnih i prosvjetnih institucija, okupili predstavnici policije, vatrogasaca i hitne medicinske pomoći u odorama kao i djeca u istarskim narodnim nošnjama.

Nadbiskup Zgrablić je u uvodnom dijelu homilije istaknuo zahvalu Bogu za sedam godina župničke službe u porečkoj župi te radost zbog ponovnog susreta sa svojim bivšim župljanima  „radost što sam imao milost kao župnik gotovo sedam godina s vama svakodnevno slaviti i proživljavati velika otajstva naše vjere i promišljati te dijeliti s vama radosnu vijest Riječ Božju, što smo zajedno mogli dijeliti onu istu vjeru, nadu i ljubav za koju su sv. Mauro, prvi porečki biskup, zajedno s drugim porečkim mučenicima – sv. Eleuterijem,  sv. Projektom ili Elpidijem, sv. Akolitom ili Amarinom, sv. Dimitrijem, sv. Julijanom i drugim porečkim mučenicima, herojski živjeli i prolili svoju krv početkom 4. stoljeća upravo na ovom mjestu. Ova drevna bazilika i cijeli kompleks „Eufrazijane“, kako ga zovemo, za nas nije muzej i spomenik slavne prošlosti arhitekture i kulture već korijen velikog stabla naše vjere, povijesni sakrament Krista uskrslog, koji rađa mnogim uvijek novim najslađim plodovima spasenja za tolike stotine generacija koje su živjele prije nas.“

Propovjednik se je nadalje zapitao „Zašto mi danas častimo sv. Maura i druge porečke mučenike? Čemu ova proslava? Zašto ovaj blagdan? Zašto častimo relikvije sv. Maura i sv. Eleuterija noseći ih u svečanom ophodu ulicama i trgovima našega grada? Što će svecima naše pobožnosti i zemaljske počasti? Nije li sve to samo stvar prošlosti?“, pojasnivši kao odgovor, citatom sv. Bernarda, da „sveci ma naše časti nisu potrebne niti im nešto pridonosi naša pobožnost. To što častimo uspomenu na njih, nama je na korist a ne njima. Oni žive u punini radosti života u prijateljstvu s Bogom. Nitko im to ne može nikad oduzeti niti umanjiti. Dok promatramo život naših svetaca u nama se raspiruje želja za živim Bogom“, rekao je mons. Zgrablić.

„Druga želja koja u nama plamti zbog sjećanja na svece jest da se i na nama kao i na njima ukaže Krist, naš život, i da se i mi s njima ukažemo u slavi“, nastavio je propovjednik. „Dakle, moleći i obavljajući pobožnost prema sv. Mauru i drugim porečkim mučenicima želimo da nam njihov svijetli primjer danas probudi veliku želju biti kao sveci: biti sretni što živimo blizinu s Bogom, što živimo u njegovu svjetlu, što smo dio velike obitelji Božjih prijatelja, što gledamo Krista koji se proslavio nad našim životom, što smo već dio onoga što vrijedi više nego li ovozemaljski život, što „sve patnje ovoga svijeta nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“, citirao je mons. Zgrablić sv. Pavla iz njegove Poslanice Rimljanima.

U nastavku je podsjetio na svijetle primjere suvremenih mučenika, istaknuvši bl. Miroslava Bulešića, ali upoznavši okupljene i sa mučeništvom svećenika i jedne redovnice koji su u Drugom svjetskom taru ubijeni iz mržnje prema vjeri na području Zadarske nadbiskupije. Don Eugen Šutrin ubijen je u Privlaci u studenom 1945. u 31. godini života. Hicima u glavu ubila su ga dva skojevca iz obližnjeg mjesta. „S. Agneza Petroša, klarisa, u 41. godini života, silovana je, izmasakrirana te obješena naopačke, u ožujku 1943., zbog jedine krivnje da je željela i činila dobro svakome, bez obzira na nacionalnost, vjersko ili političko opredjeljenje. To su zlodjelo počinili pripadnici revolucionarnih komunističkih strujanja“, rekao je mons. Zgrablić. „Don Srećka Lovretića, u 31 godini života, su partizanski ustanici predvođeni crvenom zastavom utopili nadomak Kornata. Don Janez Kranjc još je jedna žrtva tih vremena. „Umro je iz mržnje prema vjeri mučeničkom smrću na Badnjak 1941. Prema kazivanju, ispekli su ga na ražnju velikočetnici te donijeli župniku na dar kao božićnu čestitku.“, rekao je mons. Zgrablić, te je citirao don Antu Bakovića koji je pisao o ubijenim svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima, za vrijeme II. svjetskog rata i poraća, „mladog svećenika don Janeza Kranjca koji je sotonski umoren u 26. godini života „najstrašniji je primjer mučeništva.“

Propovjednik je u nastavku istaknuo „naš velik i bitan životni poziv“, a to je „živjeti u Božjoj blizini i biti dio Božje obitelji, biti Božji prijatelji u zajedništvu sa svecima i blaženicima, biti dio ljubavi za koju su položili život mnogi kršćani, bez obzira na žrtvu i križ. Nema većeg dobra od biti s Bogom, biti Božji prijatelj.“ „Da bismo bili Božji prijatelji ne moramo činiti izvanredna djela, ne moramo možda proliti svoju krv i podnijeti okrutno fizičko mučenje i smrt, a niti imati posebne darove i talente“, pojasnio je. „Sve što nam je potrebno već posjedujemo. Potrebno je  slušati Isusa slijedeći ga bez da izgubimo dušu pred poteškoćama i kušnjama života ponekad hodajući radikalno evanđeoski „kontrakulturnim i revolucionarnim životom“,  rekao je propovjednik citiravši papu Franju.

Istaknuo je da je potrebno ljubiti Isusa, „ali ne samo jezikom, ni samo osjećajno, nego napose životom. Životom koji obdržava zapovijed ljubavi ne isključujući i obezvrjeđujući nikoga, ama baš nikoga. Životom koji čuva i utjelovljuje njegovu riječ. „Ako me tko ljubi“, govori Isus,  „čuvat će moj riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i  k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“.

„Prihvatimo Isusov poziv i ponudu života i slijedimo ga – svatko u svom staležu – kako bismo participirali u njegovom prijateljstvu i blaženom životu. S Isusom u našem životu nemoguće postaje moguće, grešno sveto, prolazno vječno, ograničeno neograničeno, nesavršeno savršeno pa čak i mrtvo živo“, rekao je mons. Zgrablić te zaključio „Zazovimo sv. Maura, sve porečke svece i mučenike, Blaženu Djevicu Mariju, bl. Miroslava Bulešića i sve ostale ugodnike Božje za pomoć da velikodušno odgovorimo na Božji poziv.“

Nakon mise uslijedila je procesija sa svečevim relikvijama po ulicama grada Poreča: Ulicom sv. Eleuterija, Ulicom Decumanus, Trgom Frana Supila, Obalom Maršala Tita, Ulicom Alda Negrija, preko Trga slobode, te ponovno Ulicom Decumanus i Ulicom sv. Eleuterija natrag do katedrale, gdje je svečanost zaključena Molitvom sv. Mauru.