Uzoriti kardinale, hvaljen Isus i Marija! Hvala Vam za ove uspomene koje ćemo imati prilike podijeliti s našim slušateljima i gledateljima, a svakako je najdojmljivije nakon 25 godina sjetiti se ta tri ključna dana: 2., 3. i 4. listopada 1998. Što najviše pamtite?

Najprije pozdrav Vama, svim gledateljima i slušateljima. Drago mi je da se možemo zajednički sjetiti onih važnih događaja ne samo za Crkvu u Hrvatskoj, nego i za čitav hrvatski narod. Bilo je to, svi znamo, 2., 3. i 4. listopada 1998. godine, u godini u kojoj je blaženik navršio 100 godina života. To je bila godina njegovog stotog rođendana. Bili su to dani zbilja intenzivni, koji su ušli u povijest i Crkve i naroda. Nabijeni su mnogim osjećajima. Bilo je to jedno veliko događanje za naš narod, za našu Crkvu i zato se to nosi. To se ne može više izbrisati. Što se dogodilo, tada se dogodilo i ostaje kao svijetli trenutak, kao svijetla uspomena i spomen, kao jedan događaj od kojega živimo.

Sjećate li se onih trenutaka kada ste, uz sada svetog Ivana Pavla II., putovali u Mariju Bistricu uoči samoga čina beatifikacije i one veličanstvene mise? Vi ste imali ulogu zamoliti Papu da proglasi kardinala Stepinca blaženim.

a, to je bila velika milost za mene, upravo godinu dana nakon što sam preuzeo službu zagrebačkog nadbiskupa. Službu sam preuzeo 4. listopada 1997., a 3. listopada 1998. je bila beatifikacija kardinala Alojzija Stepinca. Tada sam, kao zagrebački nadbiskup, imao povlasticu pratiti Svetog Oca i to da zajedno s njim budem u automobilu kojim je krenuo iz Zagreba preko Sljemena za Mariju Bistricu. Bio je to put do Marije Bistrice i od Marije Bistrice. Znači, nešto više od sat vremena u jednom pravcu i isto toliko u drugom pravcu. Tu sam se osjetio posebno povlašten i zahvalan sam Bogu i providnosti zato što sam mogao biti blizu Ivana Pavla II. U njegovoj blizini sam osjetio da sam blizu čovjeka koji je mistik, koji je na jedan način i prisutan i odsutan, koji je na dubok način stalno uronjen u molitvu. Upravo sve što je i pitao, promatrao i činio, a on je tada i molio Časoslov u nekim dijelovima vremena, ali sve je to činio iz dubine čovjeka koji je u velikoj vezi s Bogom. Tu sam, možda prvi put, na neki način imao priliku biti blizu mistika i sveca.

Kad ste blizu mistika, kako bi ga čovjek uopće nešto pitao? Taj trenutak se samo upija i pamti, je li tako?

Uglavnom je on pitao. U automobilu je bio, dakako, vozač, bio je i njegov tajnik, sada kardinal Dziwisz. U nekom vremenu papa kao da je bio malo odsutan od onoga što smo mi pričali. Nekako sam imao osjećaj da je upravo bio u nekoj dubokoj nutarnjoj vezi i s Bogom, a isto tako i s nama. On je gledao i pejzaž, divio se i postavljao mnoga pitanja koja pamtim.

Možemo li se malo vratiti u vrijeme koje je prethodilo beatifikaciji? Kako je i zašto odabrano nacionalno marijansko svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici za taj događaj 3. listopada 1998.?

Marija Bistrica se nekako nametnula sama po sebi. Tamo je hodočastio kardinal Alojzije Stepinac, Mariju Bistricu je Ivan Pavao II. više puta spominjao, izrazio želju da ju pohodi… Marija Bistrica je mjesto kamo rado dolaze i hodočaste vjernici, a računali smo da će na to slavlje doći mnogo ljudi. I zato se Marija Bistrica nametnula i odlučili smo tako. To je velika simbolika. U Marijino svetište Marijin hodočasnik Ivan Pavao II., dolazi proglasiti blaženim hodočasnika Gospi Bistričkoj.

Uzoriti, sjećate li se godina prije te 1998.? Kada je uopće odlučeno: idemo s beatifikacijom?

Te 1998. godine, ili krajem 1997., već se nekako naznačavalo da će doći do beatifikacije. Jedan od vanjskih znakova, koji nije toliko ni pravni ni proceduralni, bio je upravo taj što je tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger prihvatio slaviti misu u [Papinskom hrvatskom] Zavodu sv. Jeronima o obljetnici smrti kardinala Alojzija Stepinca, u nedjelju poslije Stepinčeva, 15. veljače. Ja sam također bio na toj misi i, kad je održao onakvu propovijed, bilo je jasno da slijedi beatifikacija. Znamo koji položaj je on imao tada u Crkvi i kada je nastupio, onda je to bila određena vanjska sigurnost. Bilo je više susreta u prvom dijelu 1998. godine i u Kongregaciji za proglašenje blaženim i svetim, ja sam isto bio više puta tada u Rimu, a na rođendan blaženog Alojzija Stepinca 1998. godine službeno je objavljeno da će beatifikacija biti 3. listopada.

Negdje u ožujku je bilo jasno da će doći, jedino se tražio datum. Na početku se mislilo da će možda to biti 11. listopada, dan kad je izrečena presuda na montiranom procesu kardinalu Alojziju Stepincu. Sveti Otac nije mogao tog dana, jer je već bila najavljena kanonizacija Edith Stein i on je predložio 3. listopada. Taj dan ima veliku simboliku jer je upravo toga dana 1946. kardinal Alojzije Stepinac održao povijesni govor na sudu. Kada je trebao progovoriti o svojoj obrani, kad je trebao izreći riječ obrane, on nije sebe branio, nego izrekao riječi koje su bile na neki način dugoročne i jedan proglas onoga za što je on živio i što je on činio. To je bila, na neki način, riječ koja je neizravno izrekla presudu na procesu. Tako da je taj dan, kad je bl. Alojzije održao povijesni govor, postao upravo dan njegove beatifikacije, kao da je sam sebi pripremio beatifikaciju.

Ali pripremio je zasigurno beatifikaciju i u srcu vjernika. Spomenuli ste da ste godinu dana prije preuzeli upravljanje Zagrebačkom nadbiskupijom. Došli ste zapravo u Stepinčevu Crkvu koja se polako otvarala. Prije devedesetih se o bl. Alojziju nije moglo javno govoriti, odnosno bilo je mnogo opasnosti za svećenike, za vjernike. U obiteljima se ta tema doista čuvala, a koliko je bitan taj put u srcima vjernika, kao svojevrsna priprema za beatifikaciju?

Sigurno da je on bitan, a to je zapravo sensus vjernika koji su osjetili da je među nama svetac. To su vjernici još od blažene smrti kardinala Stepinca stalno nosili u svom srcu i to je niklo u narodu. Dakako da se ovdje treba sa svim poštovanjem spomenuti i kardinala blažene uspomene Franje Kuharića. On je uistinu jako zaslužan da se tako očuvala memorija o kardinalu Stepincu. Osobito su znakovite bile njegove propovijedi na obljetnicu smrti našega nadbiskupa Stepinca. To su bile posebne propovijedi, događanja koja se više gotovo i ne mogu ponoviti. U vrijeme komunizma se o Stepincu nije smjelo govoriti, a onaj koji bi nešto o njemu rekao, bio je u opasnosti da bude suđen i zatvoren.

Kardinal Franjo Kuharić uspio je svake godine održati povijesnu propovijed. Katedrala je bila puna, a i puno ljudi je bilo na trgu. Dolazili su vjernici, ali i oni koji su željeli čuti glas slobode u vrijeme komunizma. I od toga se živjelo. Ljudi su rado čekali te propovijedi i o njima govorili. Mi smo ih tražili, jer tada nije bilo sredstava komunikacije kao danas, ali one su se prenosile. Njih su slušali i oni koji su se bojali jer su znali da se tu nešto događa. Tako da je, na neki način, beatifikacija (i sve što još slijedi) kardinala Alojzija Stepinca bila pripremljena u srcu vjernika tijekom čitavog tog vremena. Ona se pripremala i rasla te na neki način bila glas vjerničke slobode u vjernom narodu.

Vrjednujemo li mi danas doprinos kardinala Franje Kuharića? Zaista, živjelo se od toga od Stepinčeva do Stepinčeva. Taj tihi glas i neprestana prisutnost danas blaženika bila je i snaga hrvatskoga naroda. Dolazi li vrijeme da još više prepoznamo hrabrost i svetost kardinala Kuharića?

Sigurno. Sigurno je i on je u tom vidu zaslužan jer je živi svjedok. On je svjedok, on je nosio iskustvo susreta s blaženim Alojzijem i on je na neki način imao iskustvo koje je doživio. On je bio zajedno s njime. Njega je bl. Alojzije Stepinac zaredio za svećenika.

Jeste li, Uzoriti, kad ste preuzeli službu zagrebačkog nadbiskupa imali prilike susresti se i sa zemnim ostatcima, onim što je ostalo od kardinala Alojzija Stepinca? Poznato nam je, naime, da su njegovi neprijatelji željeli i tijelo uništiti da nakon smrti ništa ne ostane. Čak su mu uzeli i srce.

Jesam i kao biskup, još prije nego što sam preuzeo službu zagrebačkog nadbiskupa. Jer kad se pripremao sadašnji grob, odnosno smještaj ostataka blaženika u grob na mjesto koje je pripremljeno, bili smo (biskupi) na jednom sastanku ovdje u Zagrebu, Stalnog vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK), pa nam ga je kardinal Kuharić želio pokazati. Tada smo bili sasvim blizu zemnih ostataka. Bilo je to prije nego su smješteni na ovo mjesto. Dakako da je to sveto mjesto. Grob bl. Alojzija u zagrebačkoj katedrali je grob hodočašća. Tamo se dolazi tijekom cijele godine i zato je to posebno mjesto. Ono je na neki način središte bl. Alojzija. Evo, nakon potresa je katedrala nažalost zatvorena, ali se duboko nadamo da ćemo možda već ovog Božića moći ući u jedan dio katedrale da se tako približimo i grobu bl. Alojzija.

Bez obzira što je tijelo, odnosno zemni ostatci, trenutno zaštićeno, osjeća se da ovdje kuca Stepinčevo srce.

Da, ono je tu i ona njegova: „Ja ostajem.“ On je ostao. Ostao je sa svojim narodom i on ostaje. To je sigurnost našeg naroda i sigurnost Crkve u hrvatskom narodu.

Jeste li Vi, kao zagrebački nadbiskup u 26 godina službe, osjetili sigurnost da imate nekoga tko Vas na nebu zagovara u izrazito izazovnim vremenima?

Jesam. I bilo je nekih momenata veoma vidljivih da sam zbilja osjetio prisutnost bl. Alojzija.

Vratimo se kratko još onome što ste rekli da je propovijed kardinala Ratzingera 15. veljače 1998. u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu dala naslutiti da slijedi beatifikacija. Među ostalim, poznato je da je kardinal Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI., govoreći o Alojziju Stepincu kao uzoru, afirmirao temu Stepinca kao čovjeka savjesti, a onda je u zagrebačkom HNK 2011. rekao: “Ako se, naprotiv, savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, te mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost.” Po Vašem mišljenju, uzoriti kardinale, što bi nam bl. Stepinac kao čovjek savjesti mogao reći danas? Naime, kad čitamo njegove propovijedi, kao da su pisane jučer ili prekjučer, za ovo naše vrijeme.

To je upravo i tada kardinal Ratzinger, i poslije kao papa Benedikt, naglasio. Uvijek je Stepinca povezivao sa savješću, kako je on čovjek i svjedok kršćanske savjesti. Možemo reći da je, na neki način, to poruka koja struji sa Stepinčeva groba. Savjest i nada. “U tebe se, Gospodine, uzdam”. To su dvije poruke koje stalno struje. I to što je papa Benedikt u Hrvatskome narodnom kazalištu, o tome govorio, a to je spomenuo na drugi način i u katedrali kada je pohodio grob, naglasio upravo savjest kao poruku koju daje Stepinac.

I to je poziv i svima nama. I mi se možemo pozivati na bl. Alojzija i u životu, ali pravo ćemo ga slijediti ako stalno ispitujemo svoju savjest i ako želimo slijediti glas savjesti, savjesti koja je dobro formirana. I to je poruka koja je jako aktualna i danas. Ako smo ljudi savjesti, onda ćemo činiti ono što čovjek u savjesti čini, ali nećemo činiti ono što je nevaljalo pred Bogom i pred ljudima. Itekako je to za sve nas stalna poruka i na to nas stalno poziva bl. Alojzije i to je vodilja za naš život. Ako živimo po svojoj savjesti, i ako se nadamo od Boga, bit će dobro. Nema straha. Ni za Stepinca nije bilo straha. On je bio miran i u zatvoru i u zatočeništvu. Bio je miran jer je bio siguran da je u miru s Bogom, da mu to savjest govori i da ima nadu da će na kraju Bog pobijediti.

Mislite li da je baš to, glas savjesti, i prilika za naše društvo, za vraćanje kvalitete odnosa, služenja, obiteljskog i društvenog života?

Odatle sve počinje. Upravo je to ono na što nas poziva i blaženik, a to je zapravo i poziv evanđelja – slijediti Boga po glasu ispravno formirane savjesti.

Uzoriti kardinale, često ste, osobito u propovijedima na Stepinčevo, citirali njegove propovijedi birajući i danas aktualne teme. Možemo li govoriti o usporedbi vremena? Je li u Stepinčevo doba, kada je on bio nadbiskup, bilo teže negoli danas? Odnosno, i ovo naše vrijeme ima slične izazove, samo pod nekim drugim nazivom.

Mogu reći da nisam previše birao teme, nego sam pokušao uvijek, osobito kad sam trebao održati propovijed na Stepinčevo, vidjeti što bi nama Stepinac danas poručio. U konkretnim pitanjima, u konkretnim izazovima, u konkretnim problemima. I to je bio zapravo i način kako sam pristupao u pripremi onoga što se treba reći na Stepinčevo jer znam da je velika odgovornost govoriti tada, na taj dan, kao njegov nasljednik.

Ali čini mi se da ste baš tim propovijedima na Stepinčevo ostvarili ono što je Ivan Pavao II. rekao u Mariji Bistrici, neka nam blaženi Stepinac bude duhovni kompas. Dakle, u društvenim, privatnim i obiteljskim izazovima, pozvani smo slijediti njega.

To jest tako jer Stepinac je upravo to. On je onaj koji nam stalno može svjedočiti. A zašto? Radi toga jer je on bio čovjek Božji i svjedok onoga što je vječno. A što je Božje, to traje. Stoga je Stepinac stalno aktualan. Njegove propovijedi i danas, kako ste spomenuli, su toliko aktualne, toliko su konkretne za naš život da ih treba uzeti u ruke i čitati i razmatrati.

Na svako Stepinčevo posebno ste izdvojili određeni naglasak za taj trenutak. Međutim, zbirka Vaših propovijedi ima prekrasan naslov “Baština koja obvezuje”. Možete li nama vjernicima, Crkvi u Hrvatskoj i hrvatskom narodu danas, reći po čemu je Alojzije Stepinac baština koja nas obvezuje, što konkretno trebamo činiti?

To je zbirka koja sadrži, čini mi se, prvih 10 propovijedi na Stepinčevo. Stepinac jest za nas dragocjena baština i ako netko ima nešto što je dragocjeno, onda to treba držati, čuvati i nositi. Zato je to baština koja nas obvezuje. Mi ne možemo reći da danas u našoj Crkvi možemo kršćanski živjeti, a da nekako se ne suočimo s onim što nam je ostavio bl. Alojzije jer je on bio čovjek poslan od Boga u određeno vrijeme i zaista je jedan veliki dar od Boga nama i našoj Crkvi.

Dopustite mi još kratko vraćanje u taj 3. listopada 1998., Mariju Bistricu, u trenutak kada je Papa proglasio blaženim Alojzija Stepinca pa je otkrivena slika koja pokazuje blaženika. I danas je prisutna na crkvi na otvorenom. Što ste Vi u tom trenutku mislili? Narod je zapljeskao u velikom oduševljenju, magla se razišla, sunce je na trenutak izašlo. Dakle, spojilo se nebo i zemlja. Kako ste se vi tada osjećali? Baš u tom času predstavljali ste nas, narod pred Svetim Ocem.

To je trenutak koji se ne zaboravlja. S njim se živi i od njega se živi, jer je to bio trenutak neba na zemlji.

Unatoč tome što je tom trenutku prethodila poruka i evanđelje “Ako pšenično zrno ne umre pavši na zemlju, ne donosi obilat rod.” Zašto nas prate ti trenuci umiranja, odbacivanja, konkretno u slučaju Alojzija Stepinca montiranog procesa, a nije bio kriv?

Ni Isus Krist nije bio kriv pa je završio na križu. Tko slijedi Isusa, ići će istim putem.

Uzoriti, dopustite nam malo još vraćanje u Vaš život. Kada ste Vi prvi puta došli s blaženim Alojzijem Stepincem kao čovjek, vjernik, svećenik?

Teško je reći kada. Sjećam se jednog trenutka, a to je bilo kada je moja pokojna baka došla k nama jer je živjela u drugoj kući. I ona je rekla: “Sad je zvonilo, sigurno je umro ili papa ili kardinal Stepinac.” Znači, jedna obična žena je osjetila kao vjernica da su papa i Stepinac nešto veliko u Crkvi. Umro je tada papa Pio XII., to je bio listopad 1958. godine, tada sam imao 9 godina. Od tada svjesno znam, a kada prije, ne znam, ali to mi je duboko ostalo u sjećanju. Upravo to kako su ljudi pratili Stepinca i vjerovali da je on nešto veliko, da je on stup, oslonac našeg kršćanskog života.

Bez obzira što je to 1958. godina kada je bio u Krašiću u kućnom pritvoru i nije mogao među narod, ali narod je bio uz njega?

Narod je bio, narod ga je osjećao. Ne samo Zagrebačka nadbiskupija, nego i široki hrvatski narod. Mogu reći i to da sam 1970. godine bio u vojsci u Peći i ja sam, kao mladi student iz Rijeke iz bogoslovije, kad sam došao u vojsku, pisao Glasu Koncila da mi na tu adresu šalju Glas Koncila. Dobivao sam ga redovito u vojsci. 1970. godine je Glas Koncila u veljači objavio članak koji je donio prijevod što je L’Osservatore Romano, vatikanski dnevnik, objavio povodom 10. obljetnice smrti bl. Alojzija. Kako se kod nas nije moglo pisati, onda je Glas Koncila smatrao “objavit ćemo to, neki su odnosi između Vatikana i tadašnje države, možda će nam to uspjeti”. I taj Glas Koncila je bio zaplijenjen. Tada sam bio na vojničkom dopustu kući i nisam mogao to vidjeti, ali znao sam da je zaplijenjen. Vratio sam se u Peć i tamo me u pošti čekao taj Glas Koncila. Tako da sam tamo dobio primjerak koji nisam mogao pročitati doma. Međutim, znam da kako sam radosno pročitao, ostavio gdje sam ostavio jer je još bio jedan krug vojnika koji su uzimali Glas Koncila, ali ja sam ga uvijek stavio ispod jastuka. Nisam nikome dao, tko je uzeo, uzeo je. Nakon što sam se vratio, nakon pet dana, dobro se sjećam, došla je kontrola i željeli su kontrolirati što imam u tom vojničkom ormariću. Između ostalog su našli Glas Koncila. Gledaju, uzeli to zadovoljni, rekli su: “Vidjet ćeš što će se dogoditi”, otprilike tako. Drugi dan su me zvali i tražili što je tu protiv države, samoupravljanja i tako dalje. Ali bez obzira na to što se sve dogodilo, tada su promijenili. Ja sam bio već kao vojnik koji je u suživotu stanovite mjesece pa sam bio u biblioteci. Morao sam opet poći na obuku, redovitu kako su zvali, s početnicima i na kraju, kad sam završio vojni rok, drugi iz klase su otišli doma, a ja sam još morao ostati dva dana u vojnom zatvoru. Nisam znao koliko će to trajati kad su odlučili. To su pročitali sve službeno i ta dva dana su jako dugo trajala. Nakon dva dana su me otpustili iz vojske s negativnim karakteristikama, tako da sam i tu doživio na neki način, za vrijeme služenja vojnog roka, blizinu kardinala Stepinca.

Baš u tim trenucima kad je čovjek zatvoren, ne može nikud, misli dolaze… Jeste li se tada još više povezali s njim?

Je, to je sigurno bilo. Čovjek je mlad tada i tako. Ovi su rekli, kad su me poslali tamo, da može biti godina i dvije, valjda su me htjeli malo prestrašiti. Ali dva dana sam boravio. Drugi su išli doma, a ja sam tamo čekao.

I nakon toga Vaš odnos sa Stepincem, odnosno krugovi gdje se razgovaralo, bogoslovija, kasnije Rim?

Nakon toga, kad sam prvi put došao u Zagreb, išao sam odmah na grob bl. Alojzija.

Reći mu da je sve dobro prošlo i hvala, je li? Kasnije ste otišli i na studij i dalje Vas je služba vodila drugim putevima gdje ste imali prilike susretati najviše dužnosnike, službenike Crkve, kako u hrvatskom narodu, tako i u svijetu. Koliko ste imali prilike govoriti istinu o bl. Alojziju?

Susretao sam, osobito kao zagrebački nadbiskup, mnoge kardinale i druge odgovorne u Crkvi. Ono što me je zadivilo, mnogi su svjedočili (tada su već bili u odraslim godinama) da su za vrijeme studija redovito pratili proces koji se odvijao u odnosu na kardinala Stepinca. Mnogi su se upoznali u bogoslovijama s kardinalom Stepincem. To je spominjao više puta i kardinal Tauran i mnogi drugi. Zadivilo me koliko je kardinal Stepinac bio prisutan u Crkvi izvan Hrvatske. Iako se o njemu nije smjelo i moglo govoriti ovdje, on je bio prisutan, o njemu se pisalo vani i pratili su ono što se s njim događa. Bio je na neki način iz zatvora, iz zatočeništva, svijetli uzor mnogima koji su bili na putu prema svećeništvu.

I druge komunističke zemlje su imale slične sudbine što biskupa, što svećenika, uopće Crkve kao takve pa se nekako razumjelo bez puno riječi.

Jest, ali ovo je bilo čak na Zapadu. Na Zapadu se pratilo ono što se događa na istoku Europe u tom socijalističkom krugu.

A u novije vrijeme Vi ste osobno bili na različitim službama baš na razini Europe i Europske unije. Koliko je sada on živ? Mi govorimo o Stepincu kao čovjeku savjesti, čovjeku jakog karaktera, čovjeku vjernosti Crkvi, Petrovu nasljedniku. Danas smo svjedoci kako se baš te temeljne vrijednosti pomalo rastaču.

Da, sigurno da je on itekako aktualan danas i treba se, ne samo vratiti njegovim porukama, nego živjeti i svjedočiti ono što je on u ono vrijeme i na onaj način svjedočio i govorio.

Dakako da je poznato da je Stepinac bio kriv jer nije htio ostaviti Crkvu u Hrvatskoj, hrvatski narod, nije htio odvojiti ovo naše crkveno biće od Vatikana i od Petrovog nasljednika i, prije svega, od Isusa Krista kao svoga središta. Dakle, Crkva nije ljudsko sredstvo, nego Božje otajstvo na zemlji. Koliko smo danas svjesni te presudne odlučnosti zbog koje nije želio popustiti pred ponudom vlasti?

To je zapravo ta velika Stepinčeva poruka. Treba ustrajati, treba ostati na liniji Božjih zapovijedi i treba slijediti glas savjesti. To je njegova poruka i upravo tu je njegova aktualnost. On nam danas svjedoči i danas nam pokazuje primjer.

Uzoriti, jeste li primijetili reakcije i promjene u hrvatskom društvu nakon Vaših propovijedi na Stepinčevo? Nije tajna, doticali ste i neke teške i bolne društvene teme. Dakako, išli ste i u bit obitelji, u obranu života, u kulturu, u pravo na vjerski odgoj roditelja, dakle da roditelji odlučuju, hrabrili ste vjernike. Kakav je bio odjek tih Vaših propovijedi?

Ja vjerujem u moć sjemena, što kaže i evanđelje. Ako se sije, sigurno će donijeti plod. Teško je nama odmah vidjeti i ne možemo mi vidjeti gdje nešto donosi plod. Ali sigurno kad se sije dobro sjeme, ono će donijeti i ploda u Božje vrijeme. Naše je zalijevati i sijati.

Dopustite mi sada pitanje, odnosno osvrt na to da svaki svetac nakon kanonizacije prelazi okvire jednoga naroda i mjesne Crkve. Tako se nadamo da će biti i jednoga dana sa sada blaženim Alojzijem Stepincem. Kada bude svet, bit će darovan sveopćoj Crkvi. Kako provesti ovo vrijeme čekanja kanonizacije?

Sigurno tu ima mnogo pitanja – i s pravom. Odnosno, ljudski govoreći, mi smo nestrpljivi, ali Božje strpljenje je veliko. S te strane, znamo da je proces kanonizacije na samom kraju. Završeno je ono što je trebalo učiniti. Čeka se još zadnje odluke i s te strane mi smo u tom iščekivanju. Postavlja se pitanje zašto trebamo toliko čekati. Možda je upravo važnije pokušati ostati u tome iščekivanju. Do kanonizacije će doći, ali ne znamo kada. Kao što je svojevremeno rekao kardinal Parolin, doći će u Božjem vremenu. Ona će se dogoditi, ali kada… Na nama je da je očekujemo. Sigurno će do nje doći. Mi imamo Stepinca, blaženika i zagovornika, a kad će se dogoditi taj drugi korak, mi ne znamo – ali će se dogoditi. Moramo i mi, Stepinčevom vjerom, vjerovati da će do toga doći. Mogu reći i to: bio sam u komisiji koju je želio papa Franjo i na sastanku te komisije, koja je imala za predmet upravo razmatranje života i djelovanja bl. Alojzija Stepinca, nikad nije došao nijedan znanstveno valjani dokument koji bi osporio kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca. Mogu reći da se to nije nikad prezentiralo. A mi smo u vremenu iščekivanja. Znamo da će u Božjem vremenu doći i do kanonizacije.

Mnogi vjernici u ovom vremenu iščekivanja pitaju smijemo li se bl. Alojziju moliti kao svecu, jer vjerujemo u njegovu svetost.

Tko je blažen, on je i svet kod Boga, tako da je samo pitanje proglašenja svetim, kanonizacije na planu opće Crkve. U ovom vremenu iščekivanja također je primjetno kanonizacije da znanstvenici rade, pripremaju znanstvenu podlogu za mnoge klevete koje su desetljećima bile konstruirane bez pravoga temelja. Mnogo se prevodi. Stranci i stručnjaci otkrivaju Alojzija Stepinca, uče hrvatski jezik, proučavaju dokumente. Ustvari, da ovog čekanja nije bilo, ne bi Stepinac ni osvojio svijet kao što ga osvaja sada.

Svako vrijeme je od Boga darovano. I ovo je vrijeme darovano od Boga. Iako možda ne znamo sve razloge, ali trebamo duboko vjerovati da je Bog s nama.

Što mislite, što bi bl. Alojzije odgovorio sada na vjerničko pitanje ‘Kada će ta kanonizacija’?

Mislim da je to naše pitanje, a ne njegovo. I da to nije njegov interes, njegov je zapravo interes spasenje duša svih nas.

Uzoriti, za kraj ovoga našeg susreta uz 25. obljetnicu beatifikacije kardinala Stepinca, što biste poručili našim gledateljima i slušateljima s obzirom da je važno pamtiti povijesne trenutke jer, kako rekoste, od njih se živi?

S jedne strane, upravo bih naglasio ono što sam već i spomenuo do sada u ovom razgovoru. Mi imamo bl. Alojzija. Njega se treba držati, u njega se treba ugledati i njega životom slijediti. I ponoviti s njim “U tebe se, Gospodine, uzdam”.

Uzoriti, hvala što ste nas primili u svome domu i što ste izdvojili ove trenutke za slušatelje Hrvatskoga katoličkog radija i naše pratitelje na Hrvatskoj katoličkoj mreži.

Hvala lijepa. Ponovno pozdrav svima i sve pozivam da se još više ugledamo u bl. Alojzija.