Profesor Matulić uvodno je rekao da će predavanje izložiti u tri dijela: najprije promišljanjem o vremenu, potom o čovjeku i u trećem dijelu o kulturi.

Govoreći o današnjem vremenu, kazao je da je to vrijeme povijesnih prekretnica čije su posljedice, kao svega što se razvija u vremenu, dvoznačne. „Postoje uspjesi, ali i neuspjesi. Postoje dobre stvari koje doprinose blagostanju osoba, ali i loše stvari, patologije, koje ponižavaju osobe“, ustvrdio je.

Poručio je da „promjene koje uočavamo, kroz koje prolazimo, koje nas svakodnevno salijeću traže od nas odgovor“ te upozorio da pritom treba ozbiljno primiti na znanje činjenicu da, prema riječima pape Franje, „ovo što proživljavamo nisu samo epohalne promjene, nego promjena epohe“.

Osvrćući se na napetost između neba i zemlje koja se nalazi u podnaslovu predavanja, istaknuo je da nebo evocira puninu, a zemlja ograničenosti. „Svako vrijeme, pa i ovo naše koje prepoznajemo kao veliku promjenu epohe, povezano je s puninom kao izrazom konačnoga obzora, a za nas je to obzor otkupljenja. Ovu činjenicu nikad ne smijemo smetnuti s uma, jer nam ona potvrđuje da je vrijeme važnije od prostora, a to znači da naš kršćanski život evocira želju za potpunim posjedovanjem punine, ali nam iskustvo pokazuje da je ta želja uronjena u ograničenosti koje se dižu poput zida koji priječi da puninu dohvatimo cjelovito“, istaknuo je prof. Matulić.

Naglasio je potom da obzor otkupljenja, „kao izraz punine za kojom težimo, ohrabruje nas i nadahnjuje da ponizno prihvatimo neuklonjive napetosti koje dolaze iz naših ograničenosti, dajući pritom prednost vremenu kao nužnom elementu našeg kršćanskog života i djelovanja koji se vode vrijednostima i idealima obzorja otkupljenja, ali sa sviješću da te vrijednosti i ideale možemo ostvarivati strpljivo i ustrajno, bez tjeskobe i gorčine koje nastaju u utrobi naših osobnih i zajedničkih povijesnih ograničenosti“, poručio je te dodao da se treba kloniti velikih teških sudova i konačnih zaključaka o kvaliteti kulturnih promjena koje se događaju.

„Pozvani smo sve povijesne promjene proživljavati i vrednovati u svjetlu otkupljenja, ali ne kao da smo već postigli puninu, nago s postojanom i odvažnim hitanjem prema punini“, rekao je.

Predavač je nadalje govorio o čovjeku kao živom subjektu vremena. „Kršćanska antropologija ima jedini izvor u Kristu i svoj jedini vrhunac, shvati puninu, doseže u Kristu. Kršćanska antropologija je upravo to što joj ime kaže: kristovska antropologija“, istaknuo je.

Kazao je da su kršćani novo stvorenje u Kristu i samo od Krista te da po Kristu i u Kristu primaju i sudjeluju u punini za kojom čeznu. „Kršćanski moral je stoga moral novoga stvorenja. Kršćanski moral između neba i zemlje nije moral na pola puta, nego moral obećane punine i savršenstva. Kršćanski moral je uvijek kristovski moral“, naglasio je te dodao da se moral tiče svakoga čovjeka kao slobodnoga i razumskog bića.

Spominjući bioetička pitanja kao što su manipulacija genima, kloniranje, umjetna inteligencija, kiborgizacija, nanotehnologija, transhumanistička pretjerivanja i drugi, rekao je da ništa spomenuto „ne može rastaviti od ljubavi Kristove (usp. Rim 8, 35-36) ako po Duhu živimo i pod Duhu se ravnamo (usp. Gal 5, 25), ako jedni druge ljubimo i nikakvog zla jedni drugima ne činimo, jer smo tako i samo tako ispunili Kristov zakon (usp. Rim 13, 8.10)“.

Govoreći o dostojanstvu čovjeka, upitao je, između ostaloga: „Vodimo li se svi zajedno zrelom sviješću o ljudskom dostojanstvu, o dostojanstvu osobne savjesti, o odgovornoj slobodi i o dužnosti, ili pak očekujemo da drugi umjesto nas misle i odlučuju, a što je samo eufemizam za djelovanje pod prisilom?“

Profesor Matulić zatim je govorio o kulturi rekavši da je čovjek jedini začetnik, izvor i temelj kulture.  „Budući da je čovjek povijesno i dinamičko biće, onda i kultura koju stvara ima povijesni i dinamički karakter“, rekao je te dodao da se, otkako je čovjek otkrio i razvio moćna znanstveno-tehnička sredstva, uočava asimetričnost i neistovremenost čovjekovoga moralnog napretka, s jedne, i napretka kulture koja se razvija i usavršava sredstvima znanosti i tehnike, s druge strane.

Osvrćući se na Pastoralnu konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, poručio je da II. vatikanski koncil osvješćuje poznatu činjenicu da je napredak kulture dvoznačan, a to proizlazi iz neuklonjive dvoznačnosti čovjekovoga razvoja i napretka, to jest iz čovjekove postavljenosti između neba i zemlje. „Dvoznačnost napretka, stoga, nije ništa novoga u povijesti, nego smo jedino novi mi kao nova generacija koja se treba uhvatiti u koštac s dvoznačnostima današnjega čovjekovog razvoja koji se odvija u povijesnom i dinamičkom laboratoriju razvoja kulture“, istaknuo je.

Predavač je ustvrdio da Crkva danas treba činiti ono što je činila od početka. „To nije sporno, ali smo zaokupljeni pitanjem kako to činiti, kako evangelizirati? Banalno, ali prodorno pitanje u kontekstu govora o bioetičkim izazovima glasi: Smatramo li da osude, neprijateljsko držanje, isključivost, fanatizam i tjeskobna zabrinutost pružaju istinsko svjedočanstvo evanđelja? Naime, kojom teologijom možemo opravdati takve oblike evangelizacije naših suvremenika, kao i načine osobnoga i zajedničkog svjedočenja evanđelja?“, upitao je.

Govoreći o transhumanizmu, istaknuo je da „kao i svaka ideologija, jede svoju djecu, a naše je poslanje da ustanemo i dignemo glas protiv i najmanje povrede ljudskoga dostojanstva, protiv srozavanja čovjeka na puki objekt manipulacije, protiv širenja lažne nade u neki bolji vrli svijet koji nije ništa drugo doli lažna umišljena utopija i zaglupljivanje neupućenih“.

U zaključnom dijelu predavanja, kazao je da se nameće sudbonosno pitanje o uvjetima i mogućnostima odgoja moralne savjesti koja će biti u stanju razborito razlikovati dobro od zla, istinu od laži, pravdu od nepravde, realnost od umišljaja u ozračju znanstveno-tehničkoga napretka koji sve snažnije prodire i raslojava tradicionalne kulture i nameće nove kulturne obrasce mišljenja i djelovanja. Kao odgovor na promjenu epohe, istaknuo je evangelizaciju i inkulturaciju evanđelja, napose osobnim svjedočanstvom života.

„Drage vjeroučiteljice, dragi vjeroučitelji, nema nikakve sumnje da vas vaša služba svakog dana stavlja na prvu crtu evangelizacije i to najosjetljivije populacije kojoj ste poslani pružiti obrazovnu i odgojnu pomoć na putu cjelovitoga ljudskog odrastanja i sazrijevanja. Sama prisutnost školskog vjeronauk već je znak i svjedočanstvo cjelovitosti ljudske osobe, jer ljudska osoba svoju cjelovitost ne stječe iz kontingentnih elemenata, nego iz transcendentnog temelja koji se u očima naše vjere otvara kao milosrdni Otac nebeski koji nas prihvaća i ljubi u svome Jedincu Sinu Isusu Kristu silom i snagom Duha Svetoga. Uzvišena je to služba. Budite ponosni na nju“, poručio je prof. Matulić okupljenim vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima te zaključio predavanje riječima ohrabrenja, poticaja, nade i radosti iz Poslanice Filipljanima (Fil 1, 3-11).