Katolička Crkva u Kanadi

Priča o katolicizmu u Kanadi seže do prvih europskih doseljenika u Sjevernu Ameriku. Francuski svećenik koji je pratio istraživača Jacquesa Cartiera slavio je 7. srpnja 1534. prvu misu na obalama poluotoka Gaspéa, u tadašnjoj Novoj Francuskoj (Nouvelle France). Francuska kolonizacija započela je osnivanjem grada Québeca 1608. i Ville Marie, današnjeg Montréala, 1642. godine.

Proces evangelizacije

U tom razdoblju je nekoliko vjerskih zajednica u Francuskoj na kolonizirana područja poslalo muškarce i žene koji su provodili intenzivan misionarski rad među lokalnim domorodačkim narodima, uključujući Hurone i Algonquince na zapadu, Siouxe na istoku i Inuite na sjeveru. Veliku ulogu odigrali su isusovački misionari koji su se usredotočili na evangelizaciju huronskih naroda. Njihove misije su napredovale u 17. stoljeću.

To misionarsko djelo bilo je plodonosno, kako svjedoči sveta Kateri Tekakwitha, također poznata kao Ljiljan od Mohawka (1656. – 1680.), prva domorodačka svetica Sjeverne Amerike i zaštitnica Prvih Naroda (Indijanaca), koju je 21. listopada 2012. kanonizirao Benedikt XVI., a zatim je proglašena zaštitnicom ekologije uz sv. Franju Asiškog.

Osvajanje Kanade od strane Britanaca tijekom Sedmogodišnjeg rata (1756. – 1763.) predoznačilo je osjetljivo razdoblje za Katoličku Crkvu u Novoj Francuskoj. Međutim, usprkos teškim ograničenjima nametnutima katolicima u Ujedinjenoj Kraljevini, Katolička Crkva uspjela je rasti na kanadskom prostoru zahvaljujući Pariškom mirovnom ugovoru (1763.).

Godine 1841. Akt o uniji (koji je usvojio Britanski parlament 1840.) dao je punopravno priznanje Crkvi u Kanadi dopuštajući joj da se proširi čak i na englesko govorno područje. O dinamičnosti širenja svjedoči procvat nekoliko vjerskih redova u Kanadi tijekom 19. stoljeća.

Crkve istočnog obreda također su odigrale veliku ulogu u razvoju Katoličke Crkve, posebno u zapadnom dijelu zemlje koji je doživio veliki priljev imigranata iz istočne Europe, posebno iz Ukrajine.

Danas je Ukrajinska Crva najveća istočna Crkva u Sjevernoj Americi. Druge zajednice istočnog obreda uključuju slovačke, armenske, grkomelkitske, maronitske, kaldejske, siromalabarske i siromalankarske katolike.

Tri pohoda sv. Ivana Pavla II.

Sveti Ivan Pavao II. je pohodom od 9. do 20. rujna 1984. postao prvi papa koji je posjetio Kanadu. Nakon tog intenzivnog apostolskog putovanja na kojem je putovao od istoka do zapada i susretao se s domorodačkim zajednicama, uslijedio je posjet 19. i 20. rujna 1987. Tada se zaustavio u Port Simpsonu, Britanska Kolumbija, da bi se na povratku s apostolskog putovanja u Sjedinjene Američke Države susreo s domorodačkim narodima Kanade. Po treći put sveti Papa Kanadu je posjetio 23. – 28. srpnja 2002., u povodu Svjetskog dana mladih u Torontu.

Multireligijsko i multietničko društvo

Katolička Crkva kojoj pripada oko 44 % stanovništva trenutačno je najveća vjerska denominacija u Kanadi. Slijede protestanti različitih denominacija, koji čine gotovo trećinu stanovništva. Većinom pripadaju Ujedinjenoj crkvi (kongregacionalisti, metodisti i prezbiterijanci), a također uključuju anglikance, luterane, baptiste i pentekostalce. Pravoslavnih kršćana ima manje od 2%.

Ima i drugih raznih manjina, uključujući muslimane, židove, sikhe, budiste i hinduse. Godine 2011. oko 7% stanovništva izjasnilo se da pripada muslimanskoj, hinduističkoj, sikhskoj i budističkoj religiji. Sve više Kanađana se ne izjašnjava kao pripadnici vjerskih zajednica.

Izazov sekularizacije

Kanadsko društvo je multireligijsko, multietničko i multikulturalno. To ima neizbježni utjecaj na mjesnu Katoličku Crkvu i njezine odnose s drugim religijskim zajednicama te s kanadskim društvom u cjelini koje je tijekom proteklih desetljeća prošlo kroz duboki proces sekularizacije koja je zahvatila provincije engleskoga govornog područja, ali i kolijevku katolicizma Québec.

Od 1960-ih godina sve više ljudi na francuskom govornom području se udaljavalo od Crkve koja je izgubila ulogu kulturnog i moralnog vodstva koju je povijesno imala u Québecu. Pokazatelj toga je evolucija tamošnjeg školskog sustava, koji je sve više poprimao sekularan karakter, te kontroverzne politike koje su u otvorenom kontrastu s katoličkim učenjima.

Kanada je danas među „najnaprednijim“ zapadnim zemljama koje doživljavaju radikalne promjene u društvenim normama i vrijednostima, koje su se odrazile na novi pravni okvir o kontroverznim pitanjima, kao što su medicinski potpomognuta oplodnja, status obitelji i braka, eutanazija i potpomognuto samoubojstvo. Pred tim izazovima, Crkva je ustrajno izražavala svoju zabrinutost, zalažući se za zaštitu života od prirodnog začeća do prirodne smrti, zaštitu obitelji utemeljene na zajednici muškarca i žene, te protiveći se istospolnim brakovima (koji su u Kanadi legalni od 2005.), surogat majčinstvo (koje je u Kanadi dopušteno samo besplatno) i promicanje takozvane rodne ideologije u školama.

Zalaganje za mir, ljudska prava i stvorenje

Crkva u Kanadi je također, zajedno s drugim kršćanskim i religijskim zajednicama, aktivno angažirana oko drugih važnih pitanja: svjetskog mira, razoružanja, održivog razvoja, ljudskih prava i socijalne pravde.

Tu zadaću izvršava preko Komisije „Pravda i mir“, Stalnog odbora za razvoj i mir te Kanadske katoličke organizacije za razvoj i mir (CCODP) osnovane 1967. s dvostrukim ciljem pružanja pomoći za razvoj Juga, te izbjeglicama, žrtvama ratova i prirodnih katastrofa. Crkva u Kanadi također je aktivan zagovornik prava domorodačkih naroda, imigranata, izbjeglica i progonjenih kršćana diljem svijeta te zaštite okoliša.

U nekoliko navrata kanadski biskupi skrenuli su pozornost na negativan utjecaj neselektivnog rudarenja na okoliš i na živote milijuna ljudi, posebno na Jugu, gdje također djeluju kanadske rudarske tvrtke. Godine 2013. Komisija „Pravda i mir“ objavila je kompendij s osam središnjih tema u novijem crkvenom učenju, uključujući odnos između „ljudske ekologije“ i ekologije okoliša, koje je papa Franjo istaknuo u svojoj enciklici „Laudato si’“ iz 2015. o brizi za naš zajednički dom.

Pastoralna skrb za domorodce

U tom kontekstu Crkva u Kanadi je također usmjerila svoju pastoralnu pozornost na starosjedilačke narode u Kanadi koji i dan danas snose posljedice europske kolonizacije. U to su uključene tri skupine: Prvi Narodi (Indijanci), Inuiti i Métisi (potomci iz mješovitih brakova između francuskih i škotskih trgovaca krznom i domorodačkih žena koji su formirali posebnu kulturu, kolektivnu svijest i nacionalnost na sjeverozapadu Kanade).

Iako se tijekom evangelizacije Kanade nekoliko misionara i biskupa angažiralo u obrani prava starosjedilačkih naroda, nažalost, dio Crkve pridonio je patnjama koje su im nanijeli europski doseljenici.

Kanadski biskupi prepoznali su odgovornosti i nedostatke Crkve te su potpisali Deklaraciju Ujedinjenih naroda o pravima domorodačkih naroda (UNDRIP) usvojenu 2007. Crkva također aktivno podupire priznavanje prava domorodačkih naroda u Kanadi (uključujući prava na zemlju njihovih predaka i pristup prirodnim resursima zemlje) kroz intenzivan rad u zagovaranju, obrazovanju i kampanjama podizanja svijesti. Štoviše, surađuje sa Skupštinom Prvih Naroda (ANP) na poboljšanju životnih uvjeta domorodačkih zajednica koje još uvijek žive u najvišoj razini siromaštva u Kanadi.

Rezidencijalni školski sustav

Jedna od najmračnijih stranica u povijesti Crkve u Kanadi je rezidencijalni školski sustav, shema koju je financirala kanadska vlada, a vodile su ju crkvene institucije, za prisilnu integraciju domorodačke mladeži u euro-kanadsku kulturu odvajanjem od njihovih obitelji i smještanjem u internate. Škole su poremetile živote i zajednice, a mnoga djeca bila su zanemarena i zlostavljana, što je uzrokovalo dugoročne probleme među domorodačkim zajednicama. Sve u svemu, u 19. i 20. stoljeću, oko 150 tisuća djece iz Prvih Naroda, Inuita i Métisa bilo je prisiljeno pohađati te škole.

Otkako je posljednja škola zatvorena 1997., bivši učenici zahtijevali su priznanje i nadoknadu, što je rezultiralo Sporazumom o nagodbi indijanskih rezidencijalnih škola (IRSSA) potpisanim 2007. i službenom javnom isprikom tadašnjeg premijera Stephena Harpera 2008. Sedmogodišnji istraga Kanadske komisije za istinu i pomirenje (TRC) zaključila je 2015. da je više od 3 tisuće djece umrlo dok je pohađalo te škole, zbog zanemarivanja, bolesti i zlostavljanja.

Otkriće desetaka neobilježenih grobova na području indijanske rezidencijalne škole Kamloops, u Britanskoj Kolumbiji, krajem svibnja 2021. skrenulo je pozornost javnosti na tu tragediju, a u rujnu su kanadski biskupi objavili službenu ispriku u kojoj su obećali namijeniti 30 milijuna kanadskih dolara za podršku procesu ozdravljenja i pomirenja. Također su se obvezali na suradnju s vođama domorodačkih naroda radi utvrđivanja istine i donošenja plana zacjeljivanja rana.

Kanadskim biskupima pridružio se papa Franjo koji je 6. lipnja uputio poruku izražavajući blizinu žrtvama. Od 28. ožujka do 1. travnja 2022. u Vatikanu je primio izaslanstva kanadskih Prvih Naroda, Inuita i Métisa, slušajući njihove priče o životu u rezidencijalnom školskom sustavu.

Na susretu sa sva tri domorodačka izaslanstva 1. travnja zatražio je oproštenje za „žalosno ponašanje tih članova Katoličke Crkve“, ističući da je ono što je čuo izazvalo u njemu osjećaj ogorčenja i srama. „Bez odlučnog nezadovoljstva, bez povijesnog sjećanja i bez predanosti učenju iz prošlih pogrešaka, problemi ostaju neriješeni i vraćaju se“, rekao je tom prigodom. Nakon Angelusa u nedjelju 17. srpnja ponovno je izrazio „bol i solidarnost zbog zla koje su pretrpjeli“.

Dijalog s drugim kršćanskim zajednicama i vjerskim denominacijama

Na mnogima od tih pitanja Katolička Crkva u Kanadi blisko surađuje s drugim kršćanskim zajednicama, preko Kanadskog vijeća Crkvi čijim je stalnim članom postala 1997. godine. Također održava dobre odnose s drugim religijskim denominacijama, temeljene na međusobnom poštovanju i vrijednostima suživota i solidarnosti, objavio je Vatican News.