“Kršćanski navještaj o obitelji uistinu je radosna vijest” (Amoris laetitia, 1). Ova tvrdnja iz relatio finalis Biskupske sinode o obitelji zaslužila je da se njome započne apostolska pobudnica Amoris laetitia. Jer Crkva je u svakom dobu pozvana, osobito mladima, iznova naviještati ljepotu i izobilje milosti koje je sadržano u sakramentu ženidbe i u obiteljskom životu koji iz njega proizlazi. Pet godina nakon njezinoga objavljivanja, Godina “Obitelj Amoris laetitia” namjeravala je vratiti obitelj u središte, pozvati na razmišljanje o temama apostolske pobudnice i animirati cijelu Crkvu u radosnom zalaganju evangelizacije obitelji i s obiteljima.

Jedan od plodova ove posebne godine su i “Katekumenski itinerari za bračni život” (“Itinerari catecumenali per la vita matrimoniale”), koje sada imam zadovoljstvo povjeriti pastirima, supružnicima i svima onima koji rade u pastoralu obitelji. To je pastoralni instrument koji je pripremio Dikasterij za laike, obitelj i život, nakon naznake koju sam više puta iskazivao, a to je “potreba za ‘novim katekumenatom’ u pripremi za brak”. Zapravo, “hitno je potrebno konkretno provesti ono što je već predloženo u Familiaris consortio (br. 66), odnosno kao što je, što se tiče krštenja odraslih, katekumenat dio sakramentalnog procesa, tako i priprava za brak treba postati sastavni dio cjelokupnog sakramentalnog postupka ženidbe, kao protuotrov koji sprečava umnožavanje ništavnih ili nevaljanih bračnih slavlja” (Govor Rimskoj Roti, 21. siječnja 2017.).

Ovdje se, bez sumnje, pojavila ozbiljna zabrinutost zbog činjenice da se, uz previše površne pripreme, parovi suočavaju sa stvarnim rizikom slavljenja ništavnog braka ili braka s tako slabim temeljima da se u kratkom vremenu „raspadne“ i da ne može odoljeti ni prvim neizbježnim krizama. Ti neuspjesi sa sobom nose veliku patnju i ostavljaju duboke rane u ljudima. Ostaju razočarani, ogorčeni i, u najbolnijim slučajevima, na kraju više ne vjeruju u poziv na ljubav koji je sam Bog upisao u srce čovjeka. Stoga je prije svega dužnost s osjećajem odgovornosti pratiti one koji očituju svoju namjeru da se sjedine u braku, kako bi bili sačuvani od trauma rastava i da nikada ne izgube povjerenje u ljubav.

No tu je i osjećaj pravednosti koji bi nas trebao animirati. Crkva je majka, a majka ne pravi preferencije među svojom djecom. Ne odnosi se prema njima nejednako, svima posvećuje istu brigu, istu pažnju, isto vrijeme. Posvetiti vrijeme je znak ljubavi: ako ne posvetimo vrijeme osobi, to je znak da je ne volimo. To mi mnogo puta pada na pamet kad pomislim da Crkva posvećuje puno vremena, nekoliko godina, pripremajući kandidate za svećenički ili redovnički život, no malo vremena, samo nekoliko tjedana, posvećuje onima koji se pripremaju za brak. Poput svećenika i posvećenih osoba, supružnici su također djeca majke Crkve i tako velika razlika u tretmanu nije pravedna. Bračni parovi čine veliku većinu vjernika, a često su i stupovi u župama, volonterskim skupinama, udrugama i pokretima. Pravi su “čuvari života”, ne samo zato što rađaju djecu, educiraju ih i prate u njihovom odrastanju, već i zato što brinu o starijima u obitelji, posvećuju se službi osobama s invaliditetom i često se daju u mnogim situacijama siromaštva s kojima dolaze u dodir. Iz obitelji se rađaju svećenički pozivi i posvećeni život. Obitelji su te koje čine tkivo društva i “krpaju pokidano” strpljenjem i svakodnevnim žrtvama. Stoga je dužnost pravde majke Crkve posvetiti vrijeme i energiju za pripremu onih koje Gospodin poziva na poslanje tako veliko kao što je poslanje obitelji.

Stoga, kako bih dao konkretnost ovoj hitnoj potrebi, “preporučio sam provođenje pravog katekumenata za buduće supružnike, koji uključuje sve faze sakramentalnog putovanja: vrijeme priprave za brak, njegovo slavlje i godine koje slijede” (Obraćanje polaznicima tečaja o bračnom procesu, 25. veljače 2017.). To je ono što dokument koji ovdje predstavljam predlaže i na kojem sam zahvalan. Podijeljen je u tri faze: priprema za brak (daljina, bliža i neposredna); proslava vjenčanja te praćenje parova u prvim godinama bračnog života. Kao što ćete vidjeti, pitanje je hoda važnom dionicom puta zajedno s parovima na njihovom životnom putu, i nakon vjenčanja, pogotovo kada mogu prolaziti kroz krize i trenutke malodušja. Na taj način nastojat ćemo biti vjerni Crkvi, koja je majka, učiteljica i suputnica, uvijek uz nas. Iskrena mi je želja da nakon ovog prvog dokumenta što prije uslijedi i drugi, u kojem će biti navedeni konkretni pastoralni modaliteti i mogući popratni itinerari posebno posvećeni onim parovima koji su doživjeli neuspjeh svog braka i koji žive u novoj zajednici ili su u novom građanskom braku. Crkva, naime, želi biti bliska tim parovima i također s njima hoditi via caritatis (usp. Amoris laetitia, 306), kako se ne bi osjećali napušteno i kako bi u zajednicama mogli pronaći pristupačna i bratska mjesta prihvata, pomoć u razlučivanju i sudjelovanje. Ovaj prvi dokument koji se sada nudi je dar i zadatak. Dar, jer svima stavlja na raspolaganje obilan i poticajan materijal, rezultat promišljanja i pastoralnih iskustava već provedenih u raznim biskupijama/eparhijama svijeta. A to je i zadatak, jer nije riječ o „čarobnim formulama“ koje funkcioniraju automatski. Riječ je o haljini koja mora biti “krojena” za osobe koje će je nositi. Zapravo, riječ je o smjernicama koje traže da budu prihvaćene, prilagođene i provedene u konkretnim društvenim, kulturnim i crkvenim situacijama u kojima se svaka partikularna Crkva nalazi. Stoga apeliram na poslušnost, revnost i kreativnost pastira Crkve i njihovih suradnika da učine što plodonosniji ovaj vitalan i neizostavan rad na formaciji, navještaju i praćenje obitelji, koji Duh Sveti od nas traži da se ostvaruje u ovom trenutku.

“Ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas” (Dj 20,20). Pozivam sve one koji rade u pastoralu obitelji da ove riječi apostola Pavla učine svojima i da ne budu obeshrabreni pred zadaćom koja se može činiti teškom, zahtjevnom ili čak iznad njihovih mogućnosti. Hrabro samo! Krenimo s prvim koracima! Pokrenimo procese pastoralne obnove! Stavimo svoj um i srce u službu budućih obitelji, a uvjeravam vas da će nas Gospodin podržati, dat će nam mudrost i snagu, potaknuti sve nas da rastemo u entuzijazmu i nadasve da ćemo doživjeti “slatku i utješnu radost evangelizacije” (Evangelii gaudium, 9), dok novim naraštajima naviještamo Evanđelje obitelji.

Franjo