Apostolsko putovanje u Ajaccio

15. prosinca 2024.

HOMILIJA SVETOG OCA

Molitva Anđelova pozdravljenja s biskupima, svećenicima, đakonima,

posvećenima muškarcima i ženama te sjemeništarcima i bogoslovima

Katedrala Sv. Marije na nebo uznesene (S. Maria Assunta)

Draga braćo biskupi,

dragi svećenici i đakoni, redovnici i redovnice, sjemeništarci i bogoslovi!

U ovom vašem lijepom kraju boravim samo jedan dan, ali sam se želio bar nakratko s vama susresti i pozdraviti vas. To mi pruža priliku prije svega da vam kažem „hvala“: hvala vam što ste ovdje, sa svojim darovanim životom; hvala vam za vaš rad, za vaše svakodnevno zalaganje; hvala vam zato što ste znak Božje milosrdne ljubavi i svjedoci Evanđelja. Bio sam sretan kad sam mogao pozdraviti jednog od vas: ima 95 godina i 70 godina svećeništva! To znači nositi naprijed taj lijepi poziv. Hvala ti brate na tvom svjedočanstvu! Veliko hvala!

A s „hvala“ odmah prelazim na Božju milost koja je temelj kršćanske vjere i svakoga oblika posvećenja u Crkvi. U europskom kontekstu u kojem se nalazimo ne nedostaje problemâ i izazovâ vezanih uz prenošenje vjere, a s tim se svakodnevno susrećete, otkrivajući da ste maleni i krhki: nema vas mnogo, nemate moćna sredstva, sredine u kojima djelujete ne pokazuju se uvijek naklonjenima za prihvaćanje navještaja Evanđelja. A ponekad mi padne na pamet jedan film, jer neki su spremni prihvatiti Evanđelje, ali ne i „glasnogovornika“. U tom je filmu izgovorena i ova rečenica: “Glazba da, ali glazbenik ne”. Razmislite malo, vjernost prenošenju Evanđelja. To će nam pomoći. No ipak, to svećeništvo siromaštvo, htjedoh reći, je blagoslov! Zašto? Jer nas lišava preuzetnosti da možemo sve sami, uči nas promatrati kršćansko poslanje kao nešto što ne ovisi o ljudskim snagama, nego prije svega o djelovanju Gospodina, koji uvijek radi i djeluje s ono malo što mu možemo ponuditi.

Ne zaboravimo ovo: u središtu je Gospodin. Nisam ja u središtu, nego Bog. Kod nas se za preuzetnog svećenika koji sebe stavlja u središte kaže: to je svećenik yo, me, mí, conmigo, para mí. Ja, ja i samo ja. Ne, Gospodin je u središtu. To je nešto što bi možda svako jutro, na početku dana, svaki župnik, svaka posvećena osoba trebala ponavljati u molitvi: i danas, u mojoj službi, nisam ja u središtu, nego Bog. I ovo govorim jer postoji opasnost u svjetovnosti, opasnost koja je taština. Šepiriti se poput „pauna“. Gledati previše same sebe. Taština. A taština je loš porok, zaudara. Šepiriti se kao paun.

Primat Božje milosti ne znači, međutim, da možemo mirno spavati bez preuzimanja odgovornosti. Naprotiv, uvijek se moramo smatrati „suradnicima Božje milosti“ (usp. 1 Kor 3, 9). I tako, hodajući s Gospodinom, svaki dan se vraćamo na bitno pitanje: kako živim svoje svećeništvo, svoju posvećenost, svoje učeništvo? Jesam li blizu Isusu?

Kad sam, u drugoj biskupiji, bio u pastoralnim pohodima, imao sam priliku upoznati neke dobre svećenike koji su baš puno radili. „Reci mi, što radiš navečer?“ – “Budem umoran, nešto pojedem, a onda idem u krevet odmoriti se, gledati televiziju” – “Zar ne svratiš u kapelicu da pozdraviš Isusa?” – “O ne…” – “A izmoliš li prije spavanja moliš li Zdravomariju? Budi barem pristojan: svrati do kapelice i reci: Bok, hvala lijepa, vidimo se sutra“. Ne zaboravite Gospodina! Gospodin na početku, u sredini i na kraju dana. On je naša Glava. I to Glava koja radi više od nas! Ne zaboravite to.

I postavljam vam ovo pitanje: kako ja živim učeništvo? Usadite ga u svoje srce, ne podcjenjujte ga i ne podcjenjujte nužnost takvog razlučivanja, tog poniranja u svoju nutrinu, da nam se ne dogodi da nas „samelju“ vanjski ritmovi i aktivnosti i da ne izgubimo unutarnju dosljednost. Želim vam ostaviti dvojak poziv: brinuti se o sebi i brinuti se za druge.

Brinuti se o sebi. Jer svećenički ili redovnički život nije „dà“ koje smo izgovorili jednom zauvijek. Kod Gospodina se ne živi od stečenih prihoda! Naprotiv, svakim danom treba se obnavljati radost susreta s njim, u svakom trenutku moramo ponovno slušati njegov glas i odlučiti ga slijediti, pa i u trenucima padova. Ustani, upravi pogled Gospodinu: „Oprosti mi, pomozi mi ići dalje”. Ta bratska i sinovska blizina.

Upamtimo ovo: naš se život izražava u prinošenju nas samih, ali što se svećenik, redovnica ili redovnik više daje, troši, radi za Kraljevstvo Božje, to im je potrebnije brinuti se i o sebi. Svećenik, redovnica, đakon koji zanemaruje sebe, na kraju će zanemariti i one koji su im povjereni. Zato nam je potrebno jedno malo „pravilo života“ – redovnici ga već imaju – koje uključuje svakodnevni susret s molitvom i euharistijom, dijalog s Gospodinom, svatko prema vlastitoj duhovnosti i stilu. I htio bih dodati i ovo: izdvojiti nekoliko trenutaka za samoću; imati brata ili sestru s kojima možemo slobodno podijeliti ono što nosimo u srcu; njegovati nešto što nam je strast, ne da bismo time prikraćivali svoje slobodno vrijeme, nego zato da bismo se na zdrav način odmorili od napora službe. Služba umara! Treba se bojati onih koji su uvijek aktivni, uvijek u središtu, koji možda od prevelikog žara nikada ne odmaraju, nikad ne uzmu predah za sebe. To nije dobro, potrebni su prostori i trenuci u kojima svaki svećenik i svaka posvećena osoba brine o sebi, razgovarati s Prijatelje, s Gospodinom, i prije svega s Majkom, govoriti im o svojem životu, kako idu stvari. I zato uvijek imaj i ispovjednika i nekog prijatelja koji te dobro poznaje i s kojim možeš razgovarati i izvršiti dobro razlučivanje.

U tu brigu spada i bratstvo među vama. Naučimo dijeliti ne samo teškoće i izazove, nego i radost i prijateljstvo među nama: vaš biskup kaže nešto što mi se jako sviđa, a to je da je važno prijeći s „Knjige tužaljki“ na „Knjigu Pjesme nad pjesmama“. To je važno, to kaže i jedan psalam: „Okrenuo si moj plač u igranje“ (Ps 30, 12). Dijelimo s drugima radost što smo apostoli i učenici Gospodinovi! Dijeljenje radosti s drugima.

Druga stvar: brinuti se za druge. Poslanje koje je svatko od vas primio uvijek ima samo jednu svrhu: donijeti Isusa drugima, dati srcima utjehu Evanđelja. Sviđa mi se ovdje podsjetiti na trenutak u kojem se apostol Pavao spremao vratiti u Korint i pišući tamošnjoj zajednici kaže: „A ja ću najradije trošiti i istrošiti se za duše vaše“ (2 Kor 12, 15). Trošiti se za duše, trošiti se u prinošenju samoga sebe za one koji su nam povjereni. I sjetim se svetog mladog svećenika koji je nedavno umro od raka. Živio je u sirotinjskoj četvrti s najsiromašnijima. Govorio je: „Ponekad poželim zatvoriti prozor ciglama, jer ljudi dolaze u bilo koje vrijeme i ako im ne otvorim vrata, kucaju na prozor“. Svećenik srca otvorena svima, ne praveći razlike.

Slušanje, blizina ljudima, to je ujedno poziv da se, u današnjim okolnostima, pronađu najučinkovitiji pastoralni putovi za evangelizaciju. Ne plašite se promjene, ne bojte se preispitati stare sheme, obnoviti jezike vjere, učeći istodobno da poslanje nije pitanje ljudskih strategija: to je prije svega pitanje vjere, to je pitanje strasti prema Evanđelju i prema Božjem kraljevstvu. Brinuti se za druge: za one koji čekaju Isusovu Riječ, za one koji su se udaljili od njega, za one koji trebaju vodstvo ili utjehu u svojim patnjama. Posvećivati brigu svima, u formaciji i prije svega u susretu. Susretati ljudi, tamo gdje žive i rade, u svim okolnostima.

Draga braćo i sestre, od srca vam zahvaljujem i želim vam službu ispunjenu nadom i radošću. I u trenucima umora ili obeshrabrenja, ne predajte se. Vratite svoje srce Gospodinu: On se očituje i daje se naći ako budete brinuli o sebi i drugima. Na taj način On nudi utjehu onima koje je pozvao i poslao. Idite hrabro naprijed, On će vas ispuniti radošću.

Obratimo se sada u molitvi Djevici Mariji. U ovoj katedrali, posvećenoj njezinu uznesenju na nebo, vjernici je časte kao zaštitnicu i Majku milosrđa, kao „Madunnuccia“. S ovog otoka u Sredozemlju uzdignimo joj molitvu za mir: mir za sve zemlje koje oplakuje ovo more, posebno za Svetu zemlju gdje je Marija donijela na svijet Isusa. Mir za Palestinu, za Izrael, za Libanon, za Siriju, za čitav Bliski istok! Mir u mučeničkom Mjanmaru. I neka Presveta Majka Božja isprosi dugo očekivani mir za ukrajinski narod i ruski narod. Oni su braća. „Ne, oče, oni su rođaci!“ – Rođaci su, braća, ne znam, ali neka među njima zavlada razumijevanje! Mir! Braćo, sestre, rat je uvijek poraz. I rat u redovničkim zajednicama, rat u župama je uvijek poraz, uvijek! Neka nam Gospodin udijeli mir svima.

I molimo za žrtve ciklona koji je proteklih sati pogodio arhipelag Mayotte. Izražavam svoju duhovnu blizinu pogođenima tom tragedijom.

A sada svi zajedno izmolimo Anđeo Gospodnji.