O temi su govorili: Mislav Kutleša, Ilija Jakovljević, Gordana Buljan Flander, Đulijano Trdić, Sanda Smoljo – Dobrovoljski, s. Benedikta Nina Krapić i Laura Pavičić. Skupu su nazočili riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić, riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić i krčki biskup Ivica Petanjak, a ovogodišnji TPT bio je posvećen sustavnijem proučavanju teme zaštite maloljetnika i ranjivih skupina u Crkvi i društvu i pristupilo mu se na interdisciplinaran način.

Riječki nadbiskupi u uvodnom pozdravu istaknuli su kako je riječ o teškoj temi, no potrebno je o njoj govoriti zbog svega što se događalo u Crkvi. Moramo o njoj govoriti kako bismo zaštitili ranjive skupine, govoriti o zaštiti kao pastoralnom prioritetu, ali i suočiti se sa situacijama kada se ta zaštita nije dogodila. U prošlosti bi se ta tema ostavila ‘sa strane’, ili bismo se propitivali zbog čega je potrebno otvarati rane, ali to su rane koje treba otvoriti, očistiti, previti i zaliječiti, rekao je mons. Uzinić. Podsjetio je da papa Franjo često ponavlja da Crkva nije tvrđava, niti dvorac smješten na uzvisine. Međutim, u našim odnosom prema žrtvama znali smo se stavljati u tu poziciju. Papa kaže da je Crkva poljska bolnica, a zadaća bolnice je vidati rane, čistiti i previjati. Mnoge žrtve podigle su ograde zbog našeg često neprikladnog odnosa prema njima i onome što im se događalo, ali Sveti Otac kaže da rane mogu biti kanali koji će nositi milost i pretvoriti nas u poljsku bolnicu koja ih vida te pomaže ustati onima koji su poniženi. Također, Papa poručuje i da Crkva može nastaviti svoje poslanje kojemu nije ona cilj, nego sredstvo. Zbog toga želimo da ovaj Teološko-pastoralni seminar bude korak naprijed prema pročišćenju i izlječenju, rekao je mons. Uzinić.

O kršćanskoj savjesti u kontekstu zaštite maloljetnika govorio je doc. dr. sc. Mislav Kutleša. Na početku je istaknuo kako je tragično i sramotno da su pojmovi zlostavljanje i kler kroz povijest naišli na način za otvaranje dijaloga. Riječ je o važnom civilizacijskom pitanju i savjest nije samo osobno i intimno, nego i društveno i crkveno pitanje koje nalazimo i u riječima koje je Isus uputio učenicima, a koje bi trebale odjeknuti i u našim savjestima oslobađajući nas samodostatnosti, subjektivizma, relativizma i autoreferencijalnosti: „Što ste putem raspravljali?“ (Mk 9, 33). Ove riječi upućene učenicima određuju njihovo poslanje i identitet – služenje – a ono je ostvarivo tek kada je Bog u središtu naše savjesti, rekao je Kutleša. Izobličena, deformirana i krivo formirana savjest lako dovede do onoga što papa Franjo piše u pobudnici „Gaudete et exsultate“, sakaćenje srca evanđelja, a istovremeno ranjava Crkvu, upozorio je predavač i u nastavku istaknuo kako zlostavljanje i prikrivanje zločina treba staviti pod isti nazivnik – zločin.

„Problem je u tome što to nije samo zločin protiv djeteta, njegova tijela, psihe i savjesti, nego i zločin protiv vjere. Drugim riječima, zaštita maloljetnika i ranjivih skupina u sebi u svakom slučaju nosi čitavu plejadu vrednota koje su teško povrijeđene, a koje se ne odnose samo na tijelo, nego na cijelu osobu i osobnost djeteta: nevinost, dostojanstvo, tijelo, savjest, duh, spolnost i seksualnost, vjeru i vjernost, povjerenje, obitelj i obiteljski život, društvenost, odnos prema drugima, altruizam i čistoću.“ Predavač je upozorio da je klerikalizam prisutan kod velikog broja kandidata za svećenike već u samoj percepciji svećeništva, shvaćajući ga kao oblik vlasti nad ljudima, a koja ne podliježe nikakvom drugom sudu osim onog vlastitog. Sazrijevanje je pitanje svijesti o pozivu i savjesti i nije samo riječ o crkvenom, nego i društvenom pitanju jer kandidati za svećenike dolaze iz naših sredina, društva i obitelji s prilično formiranim sustavom vrijednosti, odnosno savjesti.

Dobrobit Crkve i čovjeka počiva na osobnoj i društvenoj odgovornosti, a društvena odgovornost nerijetko je jedna od rak rana u formaciji kandidata. Takav stav se ne poučava u bogosloviji, rekao je Kutleša i u nastavku upozorio na empatiju koja zbunjuje. Pojasnio ju je šutnjom i prikrivanjem čime se teško narušava vjera i zajedništvo. Osobna i zajednička/kolektivna odgovornost za dobrobit ljudi, Crkve i svećeničkog poziva gotovo da je u mnogim segmentima izostala, a sada je postala prioritet. Osim toga, veliki i težak problem takvim okolnostima savjesti čini tzv. politička korektnost kao suvremena, prisilno nametnuta ‘etička’ vrijednost. Ona se nametnula kao svojevrsna cenzura onih zala koja su se događala među nama jer nema potrebe nešto spominjati, a što bi zamaglilo ponizan i mukotrpan rad i služenje velike većine klera. Nasuprot takve političke korektnosti postavlja se pitanje priziva savjesti. U tom kontekstu Kutleša je istaknuo da zlo ne smije biti cenzurirano pod strahom da će zagaditi ili zamagliti ono dobro što čini Crkva. Zlo treba istrijebiti te je upravo nad tim Bog svojim učenicima dao vlast, a ne nad ljudima kako se često misli. Zaključujući je istaknuo da priziv savjesti mora biti na ‘sigurnom terenu’, odnosno ostvariv je u onoj osobi i društvu u kojima postoje nepovredive i neporecive vrednote. Crkva je po tom pitanju uvijek bila jasna i nedvosmislena – čovjek je put Crkve te je zato kriterij našeg djelovanja i temelja svakog društva. Naš je zadatak staviti na stol neka pitanja da svima svijetle, a koja čine osnovni nauk na području morala, odnosno moralne savjesti: kakav je moj odnos prema vlastitoj savjesti? Prošlost ne smijemo potiskivati i s njome se moramo svjesno suočiti, a to znači neko pogrešno držanje moramo svjesno mijenjati, istaknuo je predavač.

Iskustveno o informacijama o kažnjivom djelu i prethodnim istragama govorio je mr. sc. Ilija Jakovljević. Naglasio je da se Crkva ne smije bojati puta pročišćenja, niti misliti kako nam netko želi loše ako Crkvu suočava s realnošću. Taj put potreban je za ozdravljenje Crkve kako bi jasno stala u obranu ljudskog dostojanstva, posebno onih koji mogu postati žrtve ljudi s pozicije i moći. Važna je ta svijest u narodu da Crkva ništa ne skriva i da je transparentna, istaknuo je Jakovljević dodajući nužnost suradnja Crkve s civilnim institucijama te otklanjanje bilo kakve mogućnosti zataškavanja određenih slučajeva. S tim u vezi okupljene je upoznao s načinima prijave, utvrđivanju mjerodavnosti i ostalim korisnim informacijama na ovu temu. U raspravama se dotaknulo pitanje isprepletenosti prava i morala, pitanja ispovijedi i smije li svećenik, ukoliko mu se zlostavljač ispovjedio, osim poticanja na samoprijavu, prijaviti slučaj i/ili dati uvjetno odrješenje od grijeha. Riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić o toj temi je izrekao mišljenje da osobu koja griješi, neovisno o kojem grijehu se radi, nije dobro samo suočiti s grijehom, nego i nužnošću nadoknađivanja štete.

Polazeći od važnih teološko-moralnih i crkveno-pravnih postavki, svjedočanstava žrtava i živim raspravama koje su za cilj imale otvoreno govoriti o delikatnoj temi zlostavljanja maloljetnika i ranjivih skupina, kao i prevenciji, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreb prof.dr.sc. Gordana Buljan Flander i magistar dubinske psihologije mr. sc. Đuliano Trdić govorili su o razlozima zašto žrtve seksualnog zlostavljanja godinama šute, kao i zlouporabi moći u Crkvi. Buljan Flander je između ostaloga upozorila na podatak da je svako peto dijete u Europi zlostavljano, od toga tek 10% od nepoznate osobe, a 90% posto od osoba koje poznaju. Zbog toga je važno od rane dječje dobi educirati najmlađe o životnim vještinama kako bi se znale oduprijeti predatorima i ukoliko prepoznaju rizično ponašanje, o istome obavijeste roditelje i osobe od povjerenja. Upozorila je i da u Republici Hrvatskoj ne postoji sustavan tretman za zlostavljače u zatvorima što za rezultat ima da 70% njih po izlasku ponove zločin. Primjera radi, u SAD je taj postotak 7%. Govoreći iskustveno o šutnji djece koja su bila žrtve nasilja, kao razloge je između ostaloga navela njihov osjećaj srama, da su ‘roba s greškom’ kao i da im se neće vjerovati. Zbog toga je važno o svakoj opravdanoj sumnji obavijestiti nadležne. Vlč. Trdić je u svom izlaganju upozorio na zlouporabu moći u Crkvi i kao primjere predstavio dva potresna svjedočanstva žrtava zlostavljanja.

Drugi blok seminara ponudio je studiozna predavanja o psihološko-pastoralnom pristupu zaštiti dostojanstva ranjivih skupina u Crkvi te iskustva rada sa ženama i djecom, žrtvama obiteljskog nasilja u Domu sv. Ana, Caritasovom domu za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja u Rijeci čiji je osnivač Riječka nadbiskupija. O ovim temama govorile su doc. dr. sc. Sanda Smoljo – Dobrovoljski, s. M. Benedikta Nina Krapić, mag. iur. i psihologinja Laura Pavičić. U interventu nakon izlaganja rečeno je kako bi prikladniji naziv bilo ‘nasilje u obitelji’, umjesto ‘obiteljsko nasilje’. Ovime je to udarac na obitelj koja bi trebala imati pozitivne konotacije. S obzirom da je taj termin vezan uz zakonsku regulativu, o istome bi se u budućnosti moglo raspravljati, a u raspravu uključiti i jezikoslovce, rečeno je.

Ovogodišnji Teološko-pastoralni seminar motiviran je Susretom za zaštitu maloljetnika u Crkvi, koji je održan 2019., a tijekom kojega je više puta istaknuto kako su zlostavljanja u Crkvi posljedica sinergije emocionalnih i psiholoških nezrelosti te psihopatologije pojedinaca s mentalitetom klerikalizma. Zato se može reći da je problem zlostavljanja maloljetnika plod duha svjetovnosti koji prodire u Crkvu, a povezan je s rigidnim, netransparentnim klerikalizmom, poručili su organizatori govoreći o odabiru teme.

Na kraju dana zaključnu i zahvalnu riječ sudionicima uputio je ravnatelj Metropolitanskog pastoralnog instituta, organizatora skupa, vlč. mr. Mario Gerić. S obzirom na važeće epidemiološke mjere, broj sudionika u dvorani bio je ograničen te su organizatori u suradnji s Riječkom nadbiskupijom omogućili izravan prijenos svih izlaganja i rasprava. Također, uzimajući u obzir važnost teme, snimka Teološko-pastoralnog seminara dostupna je na Youtube kanalu Riječke nadbiskupije i nakon završetka seminara.