SLAVLJE VEČERNJE S BISKUPIMA, SVEĆENICIMA, ĐAKONIMA, POSVEĆENIM OSOBAMA I BOGOSLOVIMA

HOMILIJA SVETOGA OCA LAVA XIV.

katedrala Notre-Dame u Parizu

petak, 25. rujna 2026.

Draga braćo i sestre,

večernja nas je molitva okupila na mjestu koje stoljećima, više nego ijedno drugo, poziva Pariz da podigne pogled prema nebu. Prošlo je sedam godina otkako je cijeli svijet, bez daha, promatrao katedralu obavijenu zastrašujućim požarom. I tada smo podigli pogled, zaprepašteni, svjesni ljudske nemoći pred nepredvidivim. Ta bol nije bila samo bol katolika, niti samo vjernika. U tom dramatičnom trenutku shvatili smo da je Notre-Dame više od spomenika. Zajedničko sudjelovanje u obnovi i sada sjaj njezina dovršetka otkrivaju da ovdje kuca srce jednoga naroda, da se nalazimo u životnom središtu jedne civilizacije, da se ovdje susreću prošlost i budućnost, nebo i zemlja.

Želio sam susresti vas na ovome mjestu, simbolu Crkve u Francuskoj. Bila mi je radost maloprije prijeći njezin prag, kao što to svakodnevno čine tisuće braće i sestara koji ovamo dolaze iz cijeloga svijeta. Već sam čin ulaska stavlja nas pred ljepotu koja govori našem nemirnom srcu i poziva ga na mir. Vraćajući ovaj prostor cijelom čovječanstvu, s pravom se razumjelo koliko svaki posjetitelj može dopustiti da ga obnovi ono što vidi, sluša i osjeća. Institucije – javne, crkvene i privatne – uključene u obnovu Notre-Damea svojim su posebnim doprinosom pridonijele ponovnom oživljavanju kulturnih, egzistencijalnih i duhovnih putova koje Katedrala otvara. U tom je kontekstu Crkva svoju zadaću shvatila ne samo kao očuvanje, nego i kao kreativnost, oživljavajući tradiciju smjelošću onoga koji vjeruje i koji je usmjeren prema Nadi. Na tome želim zahvaliti nadbiskupu, njegovim suradnicima i pariškoj dijecezanskoj zajednici, koji su osmislili i pastoralni put prvoga navještaja i kršćanske inicijacije dostupan svima. Znak toga je krsni zdenac koji susrećemo već na ulazu, kao blagoslov i poziv.

Obnova Katedrale bila je prigoda za susret koji je proširio prostor prihvaćanja i sudjelovanja izvan granica crkvene pripadnosti. Dragi biskupi, prezbiteri, đakoni, posvećene osobe i bogoslovi Francuske, dopustite da vas nadahne ono što se ovdje dogodilo! Iznad svega stavite Evangelii gaudium, odnosno onu misionarsku preobrazbu o kojoj nam je papa Franjo svjedočio još od svoje prve apostolske pobudnice.

Iz Poslanice Galaćanima čuli smo razlog zbog kojega se ne trebamo bojati: „Bog posla Sina svoga“ (Gal 4, 4). Poslao ga je među nas, u ovaj naš svijet! U Pavlovu tekstu glagol opisuje stvaran, povijesni događaj, a ne idealne okolnosti. Kršćani ne bježe od složenosti, jer ih je sam Bog pozvao da slijede njegova Sina u svijetu koji je već nastanjen, već u pokretu, već obilježen ljudskom bijedom i dobrotom. Križni put svakako razotkriva tmine koje prolaze svijetom, ali još dublje otkriva Božju ljubav koja pobjeđuje smrt.

Tlocrt katedrale u obliku križa, u kojem se kamen i svjetlost stapaju, doziva u pamet susret zemlje i neba. On sabire i uređuje događaje povijesti satkane od ljudskih radosti i patnji. Drži ih zajedno u simboličkoj dinamici koja različite izraze pretvara u živ jezik i objedinjuje ih u jedinstvo.

Dragi prijatelji, iz Utjelovljenja – „Bog posla Sina svoga“ – proizlazi identitet Crkve, pozvane da uvijek bude „Crkva koja izlazi“. Kao Kristovi učenici dobro znate da se kršćanska zajednica ne oblikuje kao enklava u koju bi se povukla kako bi se obranila od svojega vremena. Naprotiv, poput drevnih katedrala, ona se nudi kao prostor prihvaćanja, poštovanja, objave i smisla za sve. Upravo je u tome snaga žive Crkve: prihvatiti periferiju koja se već nalazi u njezinu srcu, udaljenoga koji je zapravo već blizu, stranca u kojemu Krist već kuca na vrata.

Ako je Notre-Dame znak takva susreta u središtu Pariza, tim više neka i drugi gradovi i krajevi Francuske, pa i oni najudaljeniji i ruralni, budu preobraženi jednostavnom i dobrohotnom misionarskom prisutnošću koja pomaže i u usklađivanju kulturnih razlika i liječenju rana prisutnih u našim društvima. Od sjevernih obala do Mediterana, od unutrašnjosti zemlje do prekomorskih departmana, budite živa, mnogolika i bliska Crkva. Siromaštvo sredstava ne priječi misiju, jer Božja milost omogućuje unutarnju slobodu i jednostavnost života kako bi se odražavao evanđeoski stil. U svemu tome s pouzdanjem vrednujte misionarsku prisutnost vjernika laika, koji su živa predstraža Crkve na raskrižjima svakodnevnoga svijeta.

S druge strane, braćo i sestre, ne smijemo zaboraviti da je svrha zbog koje je ovaj Hram, kao i svaka druga crkva, podignut molitva i slavljenje Boga. To je mjesto na kojem kršćanska zajednica slavi najuzvišeniji oblik molitve i hvale, obnavljajući u euharistiji Kristovu otkupiteljsku žrtvu. Katedrala nije kamena ljuska kojoj se valja diviti: ona živi od svetoga otajstva koje se u njoj slavi. Lišena liturgijskoga čina izgubila bi svoju dušu. Ovdje, u Notre-Dameu, tu istinu posebno ističe položaj oltara u središtu prostora: zajednica koja slavi Gospodina tako se nalazi u srcu zdanja, dok posjetitelji, čak i za vrijeme slavlja, prolaze oko nje i promatraju. Crkva se ovdje pokazuje onakvom kakva jest: živi organizam, zajednica vjernika koja u hvali sabire ono što joj predaju kultura i Predaja, tijelo koje upravo slaveći svakome pripovijeda razlog svojega postojanja.

Danas se više nego ikada suočavamo s vremenom koje izgleda bez punine, bez dubine i bez obećanja. Plemenita jednostavnost pjesme, riječi i liturgijske geste mnogima može biti poput proboja svjetla, poput oaze mira u hiper-povezanom i bučnom društvu, gdje se može iskusiti prisutnost Začetnika najveće ljubavi: „Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga“ (Gal 4, 4). Slavljenje liturgijske godine, nedjelje i blagdana čini nas također Kristovim suvremenicima, pozornima na različite trenutke njegova života, potpuno darovana Ocu za svijet. Tako postajemo osjetljiviji i otvoreniji za znakove vremena. Zajedničko slušanje Svetoga pisma i molitva osposobljavaju nas, naime, da povijesne događaje promatramo u Božjem svjetlu, čineći nas svjesnijima vlastitih odgovornosti, da razotkrivamo nepravedne odnose moći i čuvamo klice pravde i mira. Tada nas pokreće nada, a ne rezignacija. Odatle nastaju čvršće veze bratstva i mreže solidarnosti, plod zajedništva u jedinoj Kristovoj žrtvi.

Vas koji svakodnevno slavite euharistiju molim da se brinete da se liturgijska slavlja uvijek vrše dostojanstveno i dolično, pa i ondje gdje se okupljaju manje zajednice. Budite svjesni baštinici crkvenih otaca i svetaca koji su nam tijekom stoljeća prenijeli duboko značenje i ljepotu liturgije, uvijek svjedočeći veliku poniznost pred Otajstvom koje se slavi. Drugi vatikanski koncil, čije bogatstvo mnogo duguje Francuskoj, na izvanredan je način preuzeo i produbio tu baštinu, prepoznajući njezinu središnju ulogu u crkvenom životu (usp. Sacrosanctum Concilium, 10). Stoga vas sve, biskupe, prezbitere, đakone i posvećene osobe, potičem da njegujete istinsku ljubav prema liturgiji i budete svjedoci i služitelji proročke, svećeničke i kraljevske službe cijeloga Božjeg naroda.

Liturgija i u tome ostaje zrcalo života. Euharistijska se radost potvrđuje i širi ondje gdje se ponovno pronalazi sklad, gdje se obnavlja dostojanstvo, gdje vlast postaje služenje, gdje sloboda ponovno kreće na put. To je najveći dar koji možemo dijeliti. Stoga iznad svojih osobnih osjetljivosti stavite zajedništvo s Petrovim nasljednikom i s Crkvom kako biste njegovali jedinstvo Božjega naroda. Zajedno ćemo biti proroštvo da je pomireni svijet moguć.

Dragi biskupi, prezbiteri, bogoslovi i posvećene osobe, vi koji ste pozvani slijediti Krista, zahvaljujem vam za vaš odgovor i za vjernost Gospodinu. Nikada ne zanemarujte ono prijateljstvo koje je Gospodin želio i koje valja njegovati u osobnoj molitvi, bitnom temelju svakoga poziva. Kako je govorila Madeleine Delbrêl: „Bez molitve ne bismo ljubili Boga ljubavi. Mogli bismo biti njegovi sluge, njegovi borci ili čak njegovi učenici, ali ne bismo bili ni ljubljena djeca našega Oca ni prijatelji […] Isusa Krista“ (Notre vie, sv. XV. Œuvres complètes, Nouvelle cité, 2017., str. 41). Čuvajte stoga svoj unutarnji život s Gospodinom u školi tolikih svetaca koji su vam prethodili, uvijek crpeći iz izvora beskrajne Božje ljubavi u tihoj molitvi. Vaša misija ponajprije polazi iz toga prisnog odnosa s Gospodinom, koji vas tamo čeka.

U srcu grada otvorena Katedrala znak je zajednice koja hvali Gospodina i gostoljubivost ne živi kao povremenu gestu, nego kao sam oblik svojega postojanja, kako bi se svi mogli osjećati kao kod kuće, više ne potlačeni ni marginalizirani u svijetu koji se mijenja. „Bog posla Sina svoga, od žene bi rođen, […] da primimo posinstvo“ (Gal 4, 4-5). I „ako si sin, onda si i baštinik“ (Gal 4, 7). Baštinici po milosti, braćo i sestre ovdje okupljeni, sada je na svakome od vas, na ovoj molitvenoj i živoj zajednici, da postane tijelo i glas toga obećanja. Vi, pastiri i posvećene osobe Francuske, pozvani ste biti prvi čuvari te otvorene kuće, živo kamenje Crkve koja se nada i ne boji budućnosti. Ova je katedrala ponovno rođena kako biste se i vi s njom ponovno rodili u poletu svetosti i svakodnevne misije. Budite među svojim narodom jasan izraz božanskoga majčinstva Crkve koja, svjedočeći Božju ljubav, ponovno povezuje i liječi ljudsku obitelj.

Podignimo pogled prema kipu Djevice s Djetetom iz 14. stoljeća, koji požar nije uspio dotaknuti i koji danas ponovno sjaji pred nama. Marija, koja je čuvala Riječ u svojoj utrobi, neka čuva vašu vjernost i neka bude zvijezda koja vodi poslanje Crkve u Francuskoj. Sveta Marijo, Gospo od Pariza i Majko Crkve, moli za francuski narod, podupiri njegove pastire i uvijek kroči uz nas.