Predstavljena Zaklada za obnovu Bazilike Presvetoga Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra „Anamarija Carević“
Predstavljanje Zaklade za obnovu Bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra „Anamarija Carević“ - p. Ivan Matić / Foto: Paola Stier
Na godišnjicu preminuća Anamarije Carević – jedine žrtve potresa koji je u ožujku 2020. pogodio Zagreb i okolicu, u utorak 23. ožujka, predstavljena je Zaklada za obnovu Bazilike Presvetoga Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra „Anamarija Carević“. (opširniji izvještaj)
Predstavljanje je održano u dvorištu rezidencije Družbe Isusove uz u potresu teško oštećenu baziliku Presvetoga Srca Isusova.
Na početku je sve okupljene pozdravila tajnica Zaklade Ivana Mišetić. Najavila je da će rad Zaklade promicati njezini ambasadori. Prvi među njima su glazbenici Alan Hržica, Ivana Husar i Ivo Gamulin Gianni, koji su nazočili programu.
Prije samog predstavljanja Zaklade, p. Stipo Balatinac predvodio je komemoraciju za u potresu u ožujku 2020. stradalu Anamariju Carević. Započevši molitvu, zahvalio je Bogu za prijateljstvo „koje je od nje poteklo za mir i radost koje je unosila među nas. Ne daj da se izgubi išta od onoga što je živjela i činila. Neka njena žrtva doprinese dobrobiti našega Grada Zagreba. Daj da djeca i mladi koji će za njom doći, okupljati se u našem centru, koji će nositi njezino ime cijene sve što joj bijaše sveto, da u svemu u čemu je bila velika i dalje nama zbori i sada kada je prešla u vječni pokoj.“
Nakon toga, Anamarijin brat Ivan je uz pratnju izveo pjesmu „Ima jedno svjetlo“ Gorana Karana za jedinu žrtvu potresa u Zagrebu.
Zatim je rektor bazilike i zakladnik o. Ivan Matić predstavio samu Zakladu. Rekavši koliki značaj bazilika ima za grad i vjernike, najavio je njezinu obnovu čemu je namijenjena i nova Zaklada. Zaklada će nositi ime Anamarije Carević koja je bila aktivna župljanka Župe Presvetog Srca Isusova. „Ostaje nam tek zahvalnost što smo ju imali i mogli biti dio njezinoga mladog života uronjenog u Isusa“, rekao je p. Ivan.
Ideja o osnivanju Zaklade sazrijevala je među mladim vjernicima koji se okupljaju pri bazilici. Time će darovatelji, vjernici i isusovci, uz europska i državna sredstva za saniranje posljedica potresa, i sami doprinijeti obnovi bazilike. Uz to, obnovit će i proširiti pastoralni centar koji će se zvati „Anamarija Carević“.
S tom idejom složili su se i Anamarijini roditelji suglasni „da će to biti trajan spomen na nju i nadahnuće za djecu i mlade“ koji će ondje, kao i Anamarija, pronaći svoj dom, u kojem će se okupljati i ostali vjernički krugovi.
„Bazilika je, naravno, prioritet, ali ćemo paralelno raditi i na pripremama za dogradnju pastoralnog centra“, rekao je o. Matić. „Pred nama je veliki zadatak, ali i velika radost kad ga izvršimo na slavu Srca Isusova i korist i opće dobro sviju“, dodao je.
Na kraju je najavio da će se navečer u 18:30 u privremenom bogoslužnom prostoru uz baziliku slaviti misa zadušnica za Anamariju Carević. Stoga je pozvao sve Zagrepčane da u to vrijeme na svojim prozorima zapale svijeće, a vjernike da se pridruže i molitvom.
Okupljenima se zatim obratio i provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Dalibor Renić. Rekao je da se mnogi pitaju zašto je među tolikim grešnicima morala otići jedna anđeoska duša. „Sebi samom često ponavljam da Bog poziva u nebo one najbolje, da bismo mi preostali što češće dizali srce i misli za njima – k nebu. Dakle, i njihova smrt je sjeme života, ali ne bilo kakvog, nego ispunjenog, smislenog, dobrog života“, ustvrdio je.
Nakon njega, Anamarijina majka Nataša Carević izrekla je prigodnu riječ. „Anamarijina sam majka i moram priznati kako ću s velikim ponosom i ljubavlju gledati na novi pastoralni centar“, istaknula je. „Vjerujem kako će njezino ime ostati u sjećanju bivšim i sadašnjim naraštajima. Kako je živjela, koliko je voljela svoju župu, baziliku, koliko je ljubavi i veselja davala u sve što je radila. Ništa joj nije bilo teško za bilo koga napraviti, a posebno za svog najboljeg prijatelja Isusa“, rekla je.
Pročitala je i pismo koje su joj poklonile Anamarijine prijateljice iz razreda iz Nadbiskupske klasične gimnazije: „Nemoj plakati kada uđeš u praznu bolničku sobu i ugledaš da me nema. Nemoj plakati kad ti doktori kažu: ‚Pokušali smo sve.‘ – jer zaista jesu. Nemoj. Pokupi moje stvari i moju pidžamu u kojoj sam posljednji put usnula. Nemoj zaboraviti nakit. Samo nemoj plakati. Otiđi kući i naloži vatru, napravi kavu i sipaj i za mene jednu. Nisam je tog jutra popila. Ne kuni sudbinu i ne čupaj kosu. Meni je dobro. One sitnice sve ostavljam ti za uspomenu. Znaš da sam ih voljela. Pazi ih kao što si i mene. I sva slavlja ti ostavljam. Na te dane ispeci tortu, upali svijeću. Pomoli se, sjedi i nazdravi kao što smo zajedno radili. Nemoj ni dana nositi crninu za mnom, nikad tu boju nisam voljela – znaš. Nosi boje proljeća jer sam to ja bila. Obuci plavetnilo neba i zelenu travu, procvalu trešnju i jagodu, samo nemoj crno. Svijeću zapali kad možeš – meni svjetlost ne treba jer si ti moja svjetlost koja me obasjava. Nemoj plakati. Moje su ruke i dalje nježne. Moje srce opet kuca. Moja kosa opet ima onaj sjaj i boju koju si voljela. Nemoj plakati. Znam da se ponekad ljutiš što sam otišla prerano i što se nisam borila, ali znaj: otišla sam baš kad je trebalo. Borila sam se, ali bilo je vrijeme polaska. Morala sam poći. Ne ljuti se i ne plači. Sjeti se često svih zabavnih stvari. Smij se sa mnom. Pleši, šetaj, veseli se da se vidi da sam još tu – a i jesam: u tebi, u svima vama. Kroz tebe ja živim i dišem sve dok i ti dišeš, sve dok se ti smiješ, smijem se i ja. Samo ne plači. Jer ja sam dobro.“
Zatim je svoju poruku uputio i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua. Rekao je da u životu „postoje trenutci kada se naša vjera gasi“, te da postoje stvari „koje nismo htjeli niti izabrali“. Kada se dogode takve tragedije čovjek se pita odakle ponovno početi i koje je uporište njegovoga života.
Ustvrdivši da „ne shvaćamo razlog patnje i boli“, rekao je da ni Evanđelje ne daje „jasan odgovor na sve to, ali nam otvara vrata. U njemu pronalazimo svjetlo koje rasvjetljuje pojedinačne događaje našeg života. Čak i one najmračnije. U njemu susrećemo nekoga tko je prošao našim putem tko je proživio naše drame i tko je izašao kao pobjednik. ‚Ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod.‘ To je zakon prirode, to je zakon ljubavi, to je smrt koja postaje život“, istaknuo je mons. Lingua.
Poručio je da je Anamarija cvijet koji je Gospodin ubrao i koji više nikada neće uvenuti te sada s neba s Marijom misli na nas te je dodao da „njoj želimo povjeriti posao materijalne i duhovne obnove ovog centra“.
Nazočnima se potom obratila i zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba Olivera Majić. „Pogled na baziliku Srca Isusova, ali i stvari koje se događaju oko nje poprilično dobro dočaravaju stvarnost u kojoj se nalazimo. Ruševina je još uvijek mnogo. Strah još uvijek postoji. Nesigurnosti ima na svakom koraku, ali ljudi se okupljaju da bi pomogli“, kazala je, dodavši da ipak vjera i nada u bolje sutra prevladavaju.
Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek izrazila je podršku i zahvalila na predstavljenoj inicijativi, u svoje i ime predsjednika Vlade Republike Hrvatske, kao njegova izaslanica. Istaknula je da će biti potrebno mnogo godina, znanja i zalaganja da bi se Zagreb obnovio. Poticaj za to i za također potrebnu obnovu duha prepoznala je u predstavljanju obnove bazilike Srca Isusova.
Potpredsjednik Hrvatskog sabora akademik Željko Reiner, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora zahvalio je isusovcima na njihovom stoljetnom djelovanju i doprinosu. Rekao je da je osobno vezan uz njihovu baziliku gdje se okupljao u mladim danima, gdje se vjenčao i gdje su krštena njegova djeca. „Sve veličanstvene zgrade i sva umjetnost svijeta, međutim, ne mogu se mjeriti s vrijednošću ljudskog života“, poručio je, dodavši da će „nada u vječnu svjetlost, u vječnu ljubav, u vječni život“ zauvijek biti tu.
Nakon komemoracije i predstavljanja Zaklade, uzvanici i predstavnici medija obišli su oštećenu baziliku.
Anamarija Carević
Anamarija Carević bila je sestra, kći i prijateljica kakvu bi svatko poželio imati. Vijest o njezinoj smrti odjeknula je Hrvatskom dan poslije potresa kao bolan krik i najveća i nepopravljiva posljedica. Svatko tko je izgubio krov nad glavom, tko se bojao za vlastiti život tih desetak sekundi, postao je svjestan koliko je bogat unatoč gubitku i koliko je mogao više izgubiti. Dokle god se brojila samo materijalna šteta, bilo je podnošljivije, iako bolno.
Anamarija je bila župljanka župe u Palmotićevoj. Revna moliteljica krunice, sviračica u crkvi na tamburici, angažirana na svim crkvenim aktivnostima koje su bile primjerene njezinoj dobi. Teško je onima koji su je pratili cijeli njezin život shvatiti da je više nema: obitelji, prijateljima, svećenicima, časnoj sestri koja ju je vjernički pratila… Osnivanjem Zaklade koja nosi njezino ime veliki broj mladih upoznat će se s njezinim životom, koji svima može biti uzor.