Kardinal Matteo Zuppi: Crkva je više od onog što se čini

Podijelio je svoja razmišljanja i očekivanja o Crkvi i njezinoj ulozi u društvu. Iz dijaloga proizlazi njegova pastoralna i misionarska vizija te bliskost sa suvremenim problemima u svijetu koji se brzo mijenja.

Rođen u Rimu 1955., kardinal Matteo Zuppi zaređen je za svećenika biskupije Palestrina 1981., a potom je inkardiniran u Rimsku biskupiju 1988. Svoju je službu vršio u raznim rimskim župama, a od 2000. do 2012. bio je generalni crkveni pomoćnik Zajednice svetog Egidija. Godine 2012. papa Benedikt XVI. imenovao ga je pomoćnim rimskim biskupom za središnji sektor Rima. Godine 2015. papa Franjo imenovao ga je nadbiskupom Bologne, a 5. listopada 2019. kardinalom s naslovnom crkvom svetog Egidija. Član je Dikasterija za službu cjelovitog ljudskog razvoja; za istočne Crkve; za evangelizaciju; i Ureda za upravljanje baštinom Apostolske Stolice (APSA).

Glede Crkve u Italiji, predsjednik Talijanske biskupske konferencije, kojom predsjeda od 24. svibnja 2022., je uvjeren da ona ima težinu koja daleko nadilazi granice koje možemo zamisliti: „Povlačenje jasnih granica napast je na koju nas Papa upozorava; štoviše, predlaže da razgovaramo sa svima i slušamo svakoga, što je vrlo različito od toga da razgovaramo samo s nekima i homogeniziramo se!“.

Što se tiče pitanja prevencije i zaštite maloljetnika u Crkvi, kardinal Zuppi među ostalim ističe: „Ne treba zaboraviti da su priručnici za formaciju koje je pripremila Talijanska biskupska konferencija prevedeni te prihvaćeni i od strane drugih biskupskih konferencija u Europi: Češke, Hrvatske i Španjolske“. S njim su razgovarali direktor isusovačkog časopisa „La Civiltà Cattolica“ p. Nuno da Silva Gonçalves i Simone Sereni.

Nedavna istraživanja o religioznosti Talijana, koja je proveo časopis „Il Regno“, potvrđuju trend progresivnog smanjenja sakramentalne prakse, a posebno sudjelovanja na nedjeljnoj misi. Kako ovo rastuće nezadovoljstvo doživljavaju crkveni poglavari?

Vjerujem da je to središnje pitanje koje objašnjava i motivira pastoralnu i misionarsku viziju pape Franje. Vizija sažeta u Evangelii gaudium (EG), koja je pomalo poput dijapazona koji je davao ton svim kasnijim koracima njegova pontifikata. I to pred vrlo dubokom općom antropološkom promjenom, koja preplavljuje sve, očito uključujući i naše zajednice. Participacija je progresivno silazna ravnina, koja nalikuje paralelnoj talijanskoj liniji opadanja nataliteta, na koju se čini teško pronaći odgovore. Možda bismo se ipak trebali zapitati i oko činjenice da već 40 godina govorimo o evangelizaciji, zapitati se s kakvim se problemima susrećemo, zašto se ovaj sklizak teren nastavlja i zašto neka područja ne trpe krize. Provjere nam pomažu. Sjetimo se svetišta koja, za razliku od mnogih „kultiviranih“ mjesta, ne trpe tako progresivan i naglašen pad posjećenosti.

Postoje li identificirani uzroci i strategije za rješavanje situacije?

Reakcije na opažanje ovog fenomena su različite, kao i reakcije na prijedloge pape Franje. Tu je identitet, onaj mišićavi, „konfliktni“, suočen sa svijetom koji nas preobražava i transformira. Možemo to sažeti u „zatvorimo se u samostan“, evocirano poznatom knjigom od prije nekoliko godina [Benediktova opcija, napomena ur.]. Crkva je to koja se mora oduprijeti, koja iznutra sebi predbacuje da nema dovoljno identiteta i koja izvana nije zainteresirana za poslanje, nego, brinući se o zbijanju redova, ponavlja „tko smo“, Crkva koja zamjenjuje „naklonost svega naroda“ iz Djela apostolskih sa slabošću i naginje sukobu kao obrani istine, koja govori samo „našima“ umjesto da to čini brinući se oko razgovora s drugima, koja ne ide u potragu za izgubljenim ovcama a iskušava one koje se vraćaju. Dijalog nije skrivanje istine. Istina i ljubav uvijek idu zajedno, trebaju jedna drugu. I ne zaboravimo upozorenje pape Benedikta: na početku bivanja kršćaninom nije etička odluka ili velika ideja, nego susret s događajem, s Osobom. Susret s Isusom čini suprotno od onoga za što se optuživala religija: tjera nas da uđemo u sebe i u povijest, oslobađajući nas od individualizma „gdje pojedinac u konačnici ostaje zatvoren u skučenom okviru vlastitog razuma i svojih osjećaja“ (EG 94). Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu spajaju se: u najmanjima susrećemo samoga Isusa, a u Isusu Boga.

Zatvaranje u sebe je pozicija koju smatram slabom i koja nas tjera da mislimo da smo slabi pred svijetom, toliko da se osjećamo kao da potvrđujemo svoju istinu kao preduvjet za dijalog ili kao da dijalog skriva istinu umjesto da je lomi, čineći je živom. Problem je gledati, slušati, govoriti s istinom koja je Isus i susretati se sa svima. Naravno, potrebna nam je formacija, odgoj u vjeri i životu, a postoji opasnost da se sve razvodni, da Evanđelje postane daleka i beznačajna religijska inspiracija, koja ne traži ništa, koja ne smije smetati, nego jamčiti vlastitu dobrobit bez otvaranja i gubljenja sebe. Doživljavamo objektivnu poteškoću misionarske dimenzije. Evangelii gaudium utvrdio je potrebu uključivanja cijele zajednice, ali govor o evangelizaciji prati Crkvu u Italiji od Drugoga vatikanskog koncila, s mnogim projektima koji nisu dali zamišljene rezultate. Moramo se zapitati zašto Crkva premalo uspijeva komunicirati, toliko da se poistovjećuje sa sustavom moralnih pravila čiji sadržaj ne objašnjavamo: inzistiramo na slovu, ali ne znamo objasniti njegov duh. Ukratko, Crkva je to koja je neatraktivna i nedovoljno bliska izboru ljudi, u individualističkom i nihilističkom kontekstu.

Znači li prepoznavanje brojčanog pada i prepoznavanje smanjenja prisutnosti Crkve u talijanskom društvu?

Unatoč evidentnom padu, Crkva u Italiji još uvijek ima težinu i veliku vidljivost, koja daleko nadilazi granice koje bismo mi povukli. Povlačenje jasnih granica napast je na koju nas Papa upozorava; štoviše, predlaže da razgovaramo sa svima i slušamo svakoga, što je vrlo različito od toga da razgovaramo samo s nekima i homogeniziramo se! Mislim na iskustvo s pogreba Giulije Cecchettin. To vraća sliku žive Crkve. Mnogi od onih koji su bili tom prigodom rijetko dolaze u naše župe ili se ne izjašnjavaju kršćanima, ali su bili tu. Ovo je još uvijek reprezentativna Crkva, koja je uspjela biti bliska, koja je gotovo postala „prirodno“ mjesto susreta. I to je signal ili prilika jedne raširenije, manje evidentne stvarnosti, koju kušnja identiteta ili želja za jasnoćom ponekad pokvari, jer ne zna protumačiti, ne zna razumjeti. Pomislimo na mnoge volontere, na mnoge „daleke“ ljude – kako bi ih definirao don Primo Mazzolari – koji pokazuju pažnju, privlačnost i simpatije prema riječima pape Franje. Smatram da i to moramo staviti na vagu, ne da bismo omalovažili probleme i poteškoće, nego da bismo razumjeli pitanja. Ne smijemo razmišljati u terminima „kršćanstva“, bilo u negativnom ili pozitivnom smislu, jer ne bismo razumjeli nove situacije koje nude druge mogućnosti. I upravo tim situacijama i tim ljudima Crkva mora biti bliska, a po tom pitanju naznake pape Franje vrlo su kreativne. Mučimo se da budemo kreativni. Možda niti ne moramo biti, ali svakako barem moramo više vjerovati da Evanđelje rađa život i mijenja ga mnogo više nego što zamišljamo! Ali to moramo živjeti i komunicirati!

To što govorite odjekuje poput onoga „svi, svi“ što je papa Franjo nekoliko puta ponovio tijekom Svjetskog dana mladih (SDM) u Lisabonu. Udaljavanje od Crkve pogađa sve uzraste, ali je osobito vidljivo među mladima. Kako Crkva može biti više prisutna među mladima? Mladi su poslušali te Papine riječi, ali što dalje?

Pa, problem je na što poslije naiđu, konkretno. O tome sam razgovarao i sa svećenicima iz Bologne. Neki su na te riječi reagirali s iskrenom zabrinutošću. Obrazloženje je: da bi se svi uklopili u Crkvu, najprije nekolicina mora biti tamo. Vratimo se pitanju „jasnoće“ i, s druge strane, potrebi da se zamisle prilično pastoralna, evanđeoska rješenja za materijalizaciju te vizije „svi, svi“. „Pastoralno“ to znači potpuno povezano s istinom, a ne opravdanje da činimo ono što želimo. Ne opravdava se time sve i to nije skrivanje istine, nego valja govoriti s razumijevanjem za onoga pred sobom i ne ponavljati nešto daleko, pa misliti da je problem njegov, a ne naš, da govorimo „latinski“ ili da mislimo da grijemo srce komunicirajući pravilo a ne ljubav. Čini mi se da Papa traži ovakav odgovor. Tražimo li strukturalni i identitetski odgovor, koristeći se prethodnim kategorijama, lako pomislimo da smo neadekvatni, ili da „svima“ nije stalo ni do čega. Iz tog razloga, neki su predložili sliku koju je dao Guareschi: što učiniti sa sjemenom kad dođe poplava? Mora li se sačuvati da se ne smoči i ne izgubi, a zatim koristiti kada još plodnija zemlja to dopusti [Usp. G. Guareschi, «Don Camillo e don Chichì», u Tutto Don Camillo. Mondo piccolo, II, Milano, Rizzoli, 2008, 3114 i dalje]. Evanđelje se mora posijati i sačuvati bacanjem u zemlju srca, jer ne razumijemo pitanje „svih“, koje proizlazi iz tolike patnje, a u našim glavama imamo odgovore koji su neadekvatni, danas, nakon promjena koje su se dogodile. Briga je da „ako nam sve bude u redu“, onda ne govorimo više nikome ništa, više nismo ništa. Mislim da to što kažemo „svi“ ne znači da Crkva postaje hotel, nego je pravi izazov biti dom. Jer svakako postoji napast da Crkva postane hotel: hotel s više ili manje zvjezdica, s raznim tradicijama i osjetljivostima, Crkva koja u konačnici osiromašuje. Ali ne može se odoljeti ovom iskušenju s carinarnicama, kako bi rekao Papa, ili s filterima: izazov je učiniti da se svi osjećaju doma.

Poteškoća onih koji s nelagodom doživljavaju pitanje „svi, svi, svi“ leži u pravilima. Moglo bi se smatrati istom poteškoćom poput starijeg brata u Prispodobi o milosrdnom ocu. Ali ako se izgubi očeva radost zbog sina koji se vraća i odnos se postavlja samo u „istinujućim“ terminima, bez ljubavi, zapravo može prevladati tek potreba za pravilima i jasnoćom.

Dijalektika između istine i ljubavi nije od danas. Razriješio ju je Benedikt XVI., pojašnjavajući da nema jednoga bez drugoga i obrnuto. Mazzolari bi rekao da bi, da nije tako, istina postala kamen ili komad tvrdog kruha koji bacamo na druge. A ljubav bez istine završi tako da zapravo ne ljubiš. Ali papa Franjo ima pravo kada kaže da moramo imati „svakoga“ doma, jer ako ostanu doma, u Crkvi, tada će također razumjeti ili ponovno otkrivati kućna pravila.

Ako ne shvaćamo da je Crkva – i župa – „više“ nego što smo navikli misliti, primjenjujemo kriterije vrednovanja prema kojima mislimo da sve ide loše. Ponekad još uvijek imamo predodžbu o kršćanluku, o kršćanskom društvu, svijetu. Iako nam razmišljanje o ovom „svi“ također vraća nešto što smo izgubili, ono nam omogućuje da ponovno otkrijemo mnoga pitanja koja više ne slušamo; možda, da, komplicirana pitanja, unutar kompliciranog, fluidnog, individualiziranog života, u kojem postoji napast da se Crkva svede na jednu od mnogih jeftinih agencija za socijalnu skrb ili na jednu od mnogih službi koje treba konzultirati. No evo izazova. U tom smislu papa Franjo ima puno više povjerenja u nas nego što ga mi sami sebi dajemo misleći da „nismo sposobni“, da su stvari preteške. Možda smo mi ti koji neke stvari činimo preteškima, u potrazi za sigurnošću kojih nikad dosta; ili se, također, pokazuje da je naša vlastita pripadnost ideološka, ​​ili ljudski vrlo siromašna.

Kardinale, ostanimo na mladima. Unatoč društvenim mrežama, a možda i zbog njih, uočavamo porast nevolja, usamljenosti i nasilja. Kako Crkva i njezine strukture mogu biti uz one koji se suočavaju s tim teškoćama – ponekad i s pravim tragedijama – i sprečavati ih?

Mislim da moramo graditi zajednice. Crkva-zajednica jedan je od velikih izazova koje nam je stavio Drugi vatikanski koncil, a koje smo vrlo malo iskusili. To se doživjelo u doba pokreta, svakako, i u nekim situacijama u zajednici koje su imale vrlo brzu parabolu, često povezanu sa svećenikom na službi. A onda kod mladih ljudi postoji vrlo ozbiljno pitanje jezika. Nedvojbeno moramo naučiti i digitalni jezik, ali nemam „fiksacije“ na tu temu. U jeziku i u digitalnom svijetu, gdje dolazimo dobrano posljednji, rizik je sve prizemnost. Snaga Crkve uvijek je u njezinoj prisutnosti. Ali jasno, ako Crkva ne zna komunicirati ni „na daljinu“, teško je uključiti se, govoriti i približiti se. Problem krhkosti mladih je ozbiljan. Na to možemo reagirati reafirmacijom pravila koja, međutim, za mlade više ne postoje, koji misle da bi oni trebali odlučivati. Mislim prije svega da smo u sezoni u kojoj je malo očeva i malo majki.

Ranije ste spomenuli crkvene pokrete. Čini se da njihova vitalnost više nije onakva kakva je bila prije 20, 30 godina. Bili su važni rasadnici evangelizacije i odgoja iz kojih su proizašla svećenička zvanja i posvećeni život. Jesu li pokreti doista u krizi? Jesu li više odsutni iz crkvenog života? Kakvu budućnost za njih vidite?

Također treba reći da smo se godinama istrošili u pomalo neuspješnim distinkcijama i s malo pastoralne dalekovidnosti. Sjetimo se samo relacija između župa i pokreta, koji su često bili trajno natezanje: nepovjerenje, razlike, alergije, crkvene geografije… Dinamika koja nas je, s jedne strane, iscrpila, a s drugo, natjerala je neke da vjeruju da su jaki, spaljujući toliko mnogo mogućnosti da budu prisutni. Danas mi se čini da smo u sasvim drugoj fazi, koja koincidira s promišljanjem – talijanskim, ali i europskim – o župama, o tome što je župa, što znači, koja je njezina uloga, oblik, nakon stoljeća u kojoj je gramatika uvijek bila više-manje ista. Tu spada i odnos između svećeničke službe i župe. Koje su to službe i pojedinci koji danas mogu pomoći Crkvi da bude prisutna među ljudima? U svemu tome, rekao bih, pokreti doživljavaju sezonu velikog sazrijevanja, prijelaza u odraslu dob. Nadajmo se samo da to nije prijelaz u starost, u doba senilnosti! Važan je to korak, koji treba očinsku i uvijek strastvenu pratnju, jer nije mlakost ono što sazrijeva. Nada je popratiti pokrete do sazrijevanja, a da oni ne izgube entuzijazam, da svatko nađe što stabilnije oblike, ali ne i sklerotične. Život je uvijek kompliciraniji od modela, ali kada se evanđelje stavi u pastoral, uvijek će se pronaći pravi odgovori.

Vrlo značajna stvarnost u Italiji je katolička škola. Svakako, ako pogledate europsku panoramu, pravni okviri su drugačiji i javna potpora je drugačija. Italija je vjerojatno jedna od zemalja u kojoj država najmanje financira privatne škole općenito, a posebno katoličke škole. S druge strane, čini se da katolička škola još uvijek može biti velika apostolska i društvena platforma koja je usmjerena svima, a svakako djeci i mladima, ali i njihovim obiteljima. Može li to još uvijek biti znak Crkve koja dopire do svih i svima donosi evanđelje?

Katolička škola ne želi postati škola privilegiranih. Da bi bilo tako, morala bi se proširiti, ali se suočava s objektivnim poteškoćama. Budući da ne želi postati škola privilegiranih, nadam se da može pronaći način da pomogne u rješavanju evidentnog nedostatka obrazovanja i da ima više stabilnosti. Vjerujem da katolička škola može biti od pomoći društvu, jer čuva rezervu vrednota, svijesti, osjećaja za opće dobro, kršćanskog humanizma koji je usko vezan uz evangelizaciju. Između evangelizacije i promicanja čovječnosti – još jedna ponavljajuća dijalektika – što je prvo, a što poslije? Nekad jedno, nekad drugo. To se ne može odlučiti u laboratoriju. Život odlučuje. Mi koji smo pomalo bojažljivi, međutim, često imamo tu napast o kojoj smo govorili, distinkcije ili onoga što bi papa Franjo nazvao „ekspanzionističkim, pedantnim i dobro osmišljenim apostolskim planovima, tipičnim za poražene generale!“: idealizirana Crkva suočena sa životom koji je sve kompliciraniji i kontradiktorniji. Obrazovno nasljeđe katoličke škole mora se ponovno promisliti i pokrenuti, prevladavajući strahove i sramežljivost pred stvarnim izazovima, uz rekonstrukciju relacija i njihova sadržaja. Razmislimo o moralnim pitanjima. Imamo li nešto za reći? Naravno, vau! Svijet je pun ljudi koji sami sebe povrjeđuju i žive loše. Osim što se naš prijedlog može činiti kao neatraktivan, shvaćen kao moralizam, a ne kao antropološka mudrost. Naša bi specijalnost bila poučavati ljepoti voljeti i biti voljen, a skloni smo to svesti na okoštalu, osiromašenu, ne baš lijepu, ne baš ugodnu ponudu. Kao preusku haljinu ili kao lijepu uniformu doživljavaju nas oni koji vole uniformu i koji se osjećaju kao netko i nešto jer je nose. Ali onda svijet krene drugim putem.

Kad smo već kod „odora“, sve je manje i svećeničkih i redovničkih zvanja. Kakav bi pastoral zvanja valjalo predložiti? Zajedno s pastoralom mladih? A kako se možemo formirati za svećeništvo i redovnički život, u sjemeništima i novicijatima? Formacija sjemeništaraca uvijek je tema razgovora. Čini se da odobreni dokumenti nemaju utjecaja na nove prakse formacije. Ili je barem takav osjećaj. Kako Vi to vidite?

Bojim se da umnožavamo prijedloge, ali ne znamo kako iskomunicirati zašto ovako živimo. Dakle, možemo napisati i izvrsne Ratio fundamentalis, ali ako ne uključimo „zašto“ je dobro živjeti ovako, prijedlozi riskiraju biti poništeni. A onda, djeca se ne pripremaju u epruveti, nego u životu. Ako nema životnih zajednica, strasti čiju ljepotu i privlačnost osjećam, tko me tjera na to? Pravi je problem u tome što naše prenošenje evanđelja nije baš u pozivu. Pomalo smo se prilagodili kulturi dobrobiti koja je anonimna, a ljubav je uvijek osobna i traži da izgubiš, a ne da posjeduješ, da se žrtvuješ ako treba, a ne da se osjećaš dobro po svaku cijenu. Razumijeti da postoji život u kojem se osjećam bolje od onog koji mi nude tablete za smirenje, ili gledam svoja posla, ili živim kako dođe. Ako ja ovo ne razumijem, da je prijateljstvo oslobađajuće, da su neke veze više oslobađajuće od „fluidnog življenja“, sve pada u vodu. I u tome se također pojavljuje ograničenost mišljenja da se poziv tiče samo svećenika i posvećenih osoba. Pa čak i u ovom slučaju dar svoje osobe razumijem ako živim s drugima koji to, makar i na različite načine, žive, u zajednicama koje evanđelje shvaćaju ozbiljno i koje ti pomažu živjeti ljepšim, ljudski angažiranijim životom. Ponekad postoji razborita komunikacija, koja se odnosi samo na osobne izbore; No, poziv nije „ti biraš“, nego „pođi za mnom!“. Brat Roger iz Taizéa volio je reći: „Isus ne predlaže učeniku: ‘Budi svoj’, nego: ‘Slijedi me!’. Naravno, to omogućuje doista biti ono što jesi. Pa, ponekad jednostavno kažemo: ‘Budi svoj’.“

U svakom slučaju, već se pojavljuje budućnost u kojoj se valja suočavati sa sve većim nedostatkom zaređenih službenika te redovnica i redovnika. Već i u Italiji svjedočimo eksperimentima u crkvenoj organizaciji koji uzimaju u obzir ovu izvanrednu situaciju. Koja bi bila uloga laika, a da ih se ne klerikalizira? Kako će biti organizirana Crkva budućnosti, koja je u mnogim krajevima svijeta već Crkva sadašnjosti?

Dogodit će se pravi reorganizacijski pokret, i funkcionirat će ako se uzme u obzir perspektiva poslanja. Inače to postaje samo neka vrsta interne preraspodjele uloga, što mi se ne čini baš uzbudljivom ili evanđeoskom stvari. Odgovori se tada pronalaze u tome ima li žetve koju treba žeti, osjećate li samilost s mnoštvom, s ovcama bez pastira, i osjećate li da je radnika malo. Tada ćete moći uključiti sve i naći formu koju ćete dati „suodgovornim“ zajednicama. Mnoštvo nije nešto više, nego je konstitutivni element bivanja učenicima. Isus nas poziva i šalje upravo zato što osjeća mnoštvo „svojim“, i čini da ga osjećamo „našim“. Kršćanin se nikada ne može zamisliti bez „mnoštva“, to jest bez svoga bližnjega, „svih“, drugoga. Puno smo pričali o suodgovornosti, ali to nije unutarnja preraspodjela, to je strast da se dopre do mnogih, a da se to učini jer tu je ogromna patnja. Moramo razmišljati o konkretnim načinima suodgovornosti, ali uvijek u ljubavi prema mnoštvu i stoga u misijskoj perspektivi, perspektivi poslanja. To je jedna od briga Sinode o sinodalnosti, koja ne slučajno potvrđuje poslanje među velikim referentnim horizontima usklađivanja različitih mogućnosti i, u ovom kontekstu, također i funkcije svećenika.

Želio bih ponovno pokrenuti pitanje zlostavljanja maloljetnika i ranjivih osoba unutar Katoličke Crkve. U mnogim su zemljama izrađena izvješća o stanju, naručena i od strane državnih vlasti i od strane biskupskih konferencija. U javnosti vlada percepcija da je Crkva u Italiji malo zakasnila u tom pokretu, a da je ono što se pojavljuje još uvijek premalo. Je li to doista tako ili postoje inicijative, možda manje poznate? Što se poduzima da se razumiju, spriječe i poprave ove situacije koje uzrokuju toliko patnje žrtvama i njihovim obiteljima?

Crkva u Italiji tu stvarnost proživljava s velikom boli, naporom, ali i svjesno i, vjerujem, s velikom ozbiljnošću i bez imalo prikrivanja. Prije svega, saslušali smo žrtve, bez puno buke, uvjereni da samo dotičući srcem patnje uzrokovane zlostavljanjem u životima ljudi, možemo dobiti potrebnu motivaciju da uložimo maksimalne napore da se to više nikada ne ponovi. Radili smo na formaciji kao kamenu temeljcu prevencije: u samo nekoliko godina, od 2019., stvorena je mreža službi za zaštitu djece, raširena u svim dijelovima Italije. Ovo je ogroman formativni i obrazovni napor koji uključuje tisuće laika, muškaraca i žena, pripremljenih stručnjaka, pozvanih izgraditi staze za formaciju kako bi sva crkvena mjesta učinili sigurnijima i prikladnijima za najugroženije. Deseci tisuća pastoralnih radnika već su uključeni, s važnim pozitivnim učincima na građansko društvo: ne zaboravimo da se više od 70 posto zlostavljanja djece događa unutar obitelji. Stoga je stvoreno više od 100 centara za slušanje, uvijek povjerenih timovima visoko kompetentnih i obučenih laika, kojima se svatko može obratiti da prijavi seksualno zlostavljanje, zlouporabu moći ili savjesti, što se događalo, također u prošlosti, u crkvenim sferama. Ni na području studija i istraživanja ne manjka predanosti: stručnjaci s Katoličkog sveučilišta Srca Isusova u svom sjedištu u Piacenzi su proveli dvije ankete o aktivnostima crkvenih službi za zaštitu maloljetnika. Proučavaju se i druga multidisciplinarna istraživanja, uz suradnju važnih međunarodno priznatih istraživačkih centara, poput Istituto degli Innocenti iz Firence i Interdisciplinarnog centra za istraživanje viktimologije Sveučilišta u Bologni. Ne treba zaboraviti da su priručnici za formaciju koje je pripremila Talijanska biskupska konferencija prevedeni te prihvaćeni i od strane drugih biskupskih konferencija u Europi: Češke, Hrvatske i Španjolske. A tu je i suradnja s Papinskim povjerenstvom za zaštitu maloljetnika u inicijativi „Memorare“, za izgradnju zaštitnih kapaciteta u Crkvi na jugu svijeta. Naravno, to su neki koraci, ali tim se putem krenulo odlučno i s uvjerenjem. I u tome nema povratka unatrag!

Često se kaže da su talijanski katolici sada odsutni iz politike, iako su prisutni u mnogim socijalnim i dobrovoljnim aktivnostima. Je li to tako, po Vašem mišljenju? Je li distanciranje katolika samo odraz nezadovoljstva svih građana politikom ili to ima neke druge razloge? Kako to prevladati? Kako možemo ponovno otkriti da je „politika najviši oblik milosrđa“, kao što je to tijekom vremena ponovilo nekoliko papa?

S jedne strane, katolika nema, ali s druge su prisutni i to u mnogim skupinama. U političkim snagama prisutni su gotovo posvuda, ili u svakom slučaju uvijek postoji stranka u dijalogu s Crkvom. Pravo je pitanje usuglasiti se oko toga što znači baviti se politikom i donositi politike nadahnute socijalnim naukom Crkve. Svjedoci smo transformacije politike u kojoj se promijenio profil onih koji su političari i zašto to čine. Nadam se da će poziv pape Franje, u enciklici Fratelli tutti, na političku ljubav ponovno aktivirati u nečijem srcu izbor da se pozornost na druge, na opće dobro, na socijalni nauk provede u sekularnost politike. Za obavljanje ove službe potrebna je inteligencija i sposobnost, a to zahtijeva veliko nadahnuće.

Kakav je trenutno odnos Crkve u Italiji s vladom? Na primjer, po pitanju migranata čini se da postoji značajna distanca…

Dobri su međusobni razgovori, a na pojedinim stolovima i izvrsna suradnja. Po pitanju migranata svakako postoji dijalektička interlokucija, kao što se događalo i s prethodnim vladama. Zahtjev je spasiti ljude i stvoriti sustav koji funkcionira, koji legalnošću pobjeđuje nezakonitost. Nažalost, kada se ta pozornost percipira kao neobvezna ili iskrivljena kao da bi bila „svi unutra“, ne slažemo se. Crkva nikada nije rekla „svi unutra“, kao što nikada nije rekla „svi van“: rekla je da se svi moraju spasiti i da se mora stvoriti ozbiljan, funkcionalan sustav prihvata, s pravima i dužnostima, koji zahtijeva i europska politika, a Europe nažalost uglavnom nema. Humanitarni koridori jasan su i moguć pokazatelj kako učiniti da pristignu sigurno.

Što se tiče prisutnosti katolika u svijetu kulture i umjetnosti, što o tome mislite? Postoji li prisutnost ili odsutnost? Sposobnost za dijalog ili je u pitanju otuđenje? I je li umjetnička i kulturna baština Crkve još uvijek prilika za evangelizaciju i dijalog?

Osobno sam uvjeren da, kao ni u politici, prisutnost katolika ne smije više poprimati obilježja monolitnog, deklariranog i svrstanog članstva. Negativnih predrasuda svakako ne manjka, ali vjerujem da općenito postoji dobra volja za raspravu i dijalog kod mnogih, čak i ako često prevladava logika „svi bijeli i svi crni“, što je često najsrodnije određenoj prezentaciji u masovnim medijima. Očito je lakše staviti oznake i kategorije nego prihvatiti izazov suočavanja. Crkva je kulturno-umjetnički svijet je u prošlosti zasigurno značajno posjećivala: dovoljno je samo pomisliti koliko talijanska umjetnička baština, jedinstvena u svijetu, ima vjerski karakter. Danas je vrlo teško pronaći načine izražavanja, možda postoji i određena „stidljivost“ pred ponekad agresivnim stavovima određene dominantne kulture. Međutim, vjerujem da je doprinos katolika kulturi dragocjen i važan: ima puno toga za reći i puno za podijeliti, a puno je više ljudi dostupnih za slušanje i raspravu nego što bi se moglo učiniti iz površnog čitanja. Kršćanske vrednote i naviještanje Evanđelja imaju puno toga za reći i dati ovom našem društvu. Ne smijemo se bojati izazova traženja novih jezika i pristupa. Potrebna nam je dostupnost, sposobnost slušanja i ona kreativna mašta koja zna nadići zidove i ograde.

Sustav 8xmille godinama je važan izvor sredstava za Katoličku Crkvu u Italiji. I zbog toga je također predmet stalnih kontroverzi. Kako danas ocjenjujete ovo sredstvo? Povećava li se ili smanjuje financijski tok? I kako su ti resursi raspoređeni?

S ujedinjenjem Italije država je izvlastila mnoga crkvena dobra. Kao oblik simbolične naknade, država je odlučila svim župnicima dati mali, odgovarajući iznos. Tako je stvoren sustav u kojem je postojao veliki rizik od neravnoteže i u kojem je svećenstvo bilo „plaćeno“, barem djelomično, od države. 8xmille je predstavljalo skok u kvaliteti, pravi oblik porezne participacije: država poreznim obveznicima povjerava odluku kome će dodijeliti 8xmille poreza na fizičke osobe. Najprije se biralo između same države i Katoličke Crkve, a zatim se intuicija pokazala toliko pozitivnom da je čak 12 drugih vjerskih institucija zatražilo i dobilo dopuštenje za ulazak u ovaj sustav. Zahvaljujući sustavu 8xmille, od 1990. godine do danas, Katolička Crkva ne samo da je bila u mogućnosti uzdržavati tisuće svećenika koji svakako obavljaju pastoralne zadaće, nego su uvijek i prva referentna točka onima kojima je potrebna pomoć i utjeha, bez obzira na to kojeg su vjerskog opredjeljenja. Školuju djecu, pomažu obiteljima u teškoćama, bolesnima, samcima, starijim osobama, siromašnima i marginaliziranima. No, 8xmille je i mnogo više: omogućio je stvaranje tisuća projekata, rasprostranjenih po čitavom teritoriju, koji se ističu snažnom društvenom relevantnošću, aktivnom potporom zapošljavanju, zaštitom povijesno-kulturne i umjetničke baštine, promicanjem razvoja u najsiromašnijim zemljama. Stvarno pomažemo, i to puno, da se ostane, a ne da se ne odseljava, što je moguće samo ako stvorite mogućnosti za rad i studiranje. Na mrežnoj stranici www.8xmille.it postoji vrlo ažuran prikaz gdje novac završava. Naravno, istina je da se svote koje proizlaze iz 8xmille smanjuju, iz raznih razloga, i to je razočaravajuće, pogotovo za ono dobro koje bi netko želio učiniti, ali ne može. Plodovi 8xmille su stolovi milosrđa, pomoć ponuđena u situacijama siromaštva i marginalizacije, lica i priče ljudi koji mogu biti svačiji, jer Crkva ne pravi razlike: prima sve one koji su u potrebi, jednostavno zato što su u potrebi.

Hvala Vam, uzoriti Kardinale, na onome što ste htjeli podijeliti s nama i našim čitateljima. Posljednje pitanje odnosi se na misiju mira u Ukrajini koju Vam je papa Franjo povjerio. Je li bilo konkretnih rezultata?

Da. Također se pojavljuje u nekim nedavnim službenim komunikacijama. Ukrajinska vlada službeno je zahvalila Svetoj Stolici, zajedno s Katarom i Unicefom, na učinjenom po pitanju djece zarobljene tijekom sukoba. Postojala je i službena izjava Rusa. Ponovno spajanje neke djece bila je vrsta humanitarne intervencije za koju smo zamoljeni da je omogućimo. Zatim, jasno mislimo da je to premalo, da je potrebno mnogo više i nadamo se da će to dati poticaj da se pronađu mogućnosti koje pomažu u rješavanju sukoba. Željeli bismo da tisuće djece ovog ljeta mogu doći u Italiju da pronađu mir i osjećaju se zaštićeno i voljeno, sigurno, utješeno. Papa Franjo ne odustaje. Ali nitko nema ključ mira u svom džepu: trebamo ga pronaći zajedno. Puno je diplomacije i puno prostora za provjeru i stvaranje. A humanitarni aspekt je vrlo važno pitanje. Rat se ne može humanizirati, ali nastojimo ne izgubiti čovječnost i ublažiti neke od tragičnih posljedica. Nadamo se da će međunarodna zajednica međusobno približiti u stavovima kako bi pronašla pravedna i sigurna rješenja.