Upravo ovih dana, kada radimo ovaj intervju, zaokružit će se Vaših prvih „stotinu dana“ otkako ste došli na čelo Zagrebačke nadbiskupije. Često se ta sintagma koristi za analizu, primjerice, vodećih pozicija u državi (predsjednika države, premijera…). Kako biste Vi ocijenili svojih „prvih stotinu dana“?

Ne čudi me Vaše pitanje jer danas je u našem društvu mnogo toga postalo previše politizirano pa se čak i na one službe koje nisu političke, uključujući i crkvene, gleda politički. No, upravo kad je riječ o crkvenim službama čini se da ste bili preširoke ruke jer dali ste mi previše dana za ocjenu. Bogu se, naime, polaže račun ne samo za stotinu dana, ne samo za zaokružene višegodišnje mandate, nego i za svaki pojedini dan; štoviše, odgovaramo pred Bogom za svaki trenutak u jednom danu. To načelo polaganja računa Bogu za svaki trenutak vodi i mene te nastojim, koliko je god moguće, ne tratiti vrijeme koje mi je darovano.

Smatram da bismo ne samo u crkvenim službama nego i u svakoj službi koja je čovjeku povjerena, počevši od roditeljske, učeničke, studentske, radničke, umirovljeničke pa sve do onih koji nose u društvu više odgovornosti trebali snažnije afirmirati to načelo. Jer, što je dulje razdoblje za analizu pojedinih mandata, to je više prostora za manipulaciju podacima i statistikama. Vodu se, poznato je, uvijek želi navući na svoj mlin. Nažalost, često su i mehanizmi koji bi trebali bdjeti nad ostvarenjem društvene pravednosti prespori i reagiraju kad je šteta već učinjena i nenadoknadiva. Pritom posebno mislim na koruptivne radnje. Pitam se koliko bi nam u hrvatskom društvu bilo svima bolje kad bi se živjelo u osobnoj odgovornosti za svaki trenutak; koliko bismo tada bili pošteđeni besplodnih rasprava, promašenih politika, etičkih i ideoloških lutanja… Čini se da se danas mnogo više društvenoga vremena koristi za takozvano „peglanje imidža“ nego za naporni rad na društvenoj njivi koja, ako je zapuštena, ne može donijeti roda.

Nastojao sam u dosadašnjoj službi zagrebačkoga nadbiskupa tako služiti da mogu pred Bogom i ljudima opravdati svaki trenutak u danu. Iako mi je mjera u kojoj sam u tome uspio zasad skrivena, moram reći da se osjećam povlašteno zbog količine iskrene blizine koju sam osjetio od vjernika, svećenika, redovnica i redovnika, vjeroučitelja, ali i brojnih ljudi iz različitih društvenih područja koji s pravom od službe zagrebačkoga nadbiskupa mnogo očekuju i spremni su pomoći da i preko toga služenja zaživi opće dobro u našoj Crkvi i Domovini.

S čime ste se prvo susreli po dolasku na Kaptol?

Dolaskom u Zagreb susreo sam se s velikim duhovnim i materijalnim gradilištem. Vjerujte, malo je biskupija u svijetu koje su se istodobno našle u duhovno zahtjevnom razdoblju biskupijske sinodske obnove i materijalne obnove nakon razornih potresa. Primjerice, nisam siguran postoji li više primjera danas u razvijenijim zemljama da je nadbiskup zbog stradale katedrale uveden u službu u privremenom, montiranom bogoslužnom prostoru. Ističem to ne zato da bih izazvao sažaljenje, pogotovo ako znamo da se i tri godine nakon potresa mnogi u Hrvatskoj još nisu vratili u svoje domove, nego stoga što Crkva ne ovisi ni o zgradama ni o idealnim, rekao bih, laboratorijskim uvjetima. Štoviše, slika života Crkve kao poljske bolnice koju je svijetu na početku svojega pontifikata donio papa Franjo sa svakim danom, i kod nas i u svijetu, dobiva sve više na autentičnosti.

Kako je, zapravo, izgledalo preuzimanje nadbiskupske službe od Vašeg prethodnika?

Crkveni su protokoli u tom smislu vrlo jasni i u bitnom olakšavaju preuzimanja biskupskih služba, što se s obzirom na brojnost biskupa, događa gotovo svakodnevno u svijetu. Pozornost bih, međutim, u Vašem pitanju svratio na pojam „zapravo“. Naime, samo je jedan vid toga „zapravo“ bio kad sam u subotu 15. travnja ove godine, nakon što je papa Franjo prihvatio odreknuće kardinala Josipa Bozanića od službe zagrebačkoga nadbiskupa, kanonski preuzeo upravljanje Zagrebačkom nadbiskupijom.

Dio preuzimanja službe bilo je i to što su predstojnici nadbiskupijskih upravnih tijela, ustanova i učilišta dostavili pisano izvješće o stanju u svojem djelokrugu u trenutku preuzimanja službe.

Slijedilo je i liturgijsko preuzimanje službe koje se, kako sam već spomenuo, održalo tijekom misnoga slavlja u bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca na Kaptolu dva tjedna kasnije, u subotu 29. travnja i ondje su bili brojni predstavnici nadbiskupijske obitelji te društvene, kulturne, znanstvene i političke zajednice, a to se moglo pratiti i preko medija.

U petak 30. lipnja održana je, najzad, sjednica Zbora savjetnika Zagrebačke nadbiskupije na kojoj su predstavljena izvješća središnjih upravnih tijela, ustanova i učilišta te je potpisan Primopredajni zapisnik između kardinala Bozanića i mene. Tada je istaknuto da je život Crkve zagrebačke i dosad bio vrlo dinamičan i da obiluje plodovima zauzetoga pastoralnoga rada brojnih njezinih članova.

Pred nama je, međutim, posao novoga zamaha u duhovnoj i materijalnoj izgradnji Zagrebačke nadbiskupije. I tu, da se tako izrazim, dolazimo do onoga Vašega „zapravo“ iz pitanja. U tom smislu vrlo mi se snažno urezalo iskustvo pohoda Župi bl. Ivana Merza u zagrebačkom naselju Španskom, koji se dogodio ubrzo nakon preuzimanja službe. Ta župa je od osnutka bez crkve i ljudi se po kiši, hladnoći i suncu na nedjeljna misna slavlja okupljaju na livadi. Slučaj Španskoga u gradu Zagrebu nije usamljen. I to je to „zapravo“ s kojim se suočavamo.

Moramo izgrađivati našu nadbiskupiju u duhovnom i materijalnom smislu u okolnostima u kojima vjernici ne traže da im vlasti budu naklonjene, nego da im omoguće na doličan način na doličnim mjestima slaviti Boga, što je temeljno pravo vjerskih zajednica u razvijenim zemljama. Nadam se da ćemo ubrzo moći krenuti prema stvarnim rješenjima problema s kojima se suočava više zagrebačkih župa.

U svojim ste prvim propovijedima naglašavali vezu sa zagrebačkim nadbiskupima i kardinalima Franjom Kuharićem i blaženim Alojzijem Stepincem?

Smatram da u našem društvu premalo cijenimo ono što imamo. Kada bismo nekom strancu rekli da postoji nadbiskupija u kojoj su u 20. stoljeću, u doba nacizma, fašizma i komunizma, besprijekorno djelovala dvojica nadbiskupa koji su sada na putu proglašenja svetima – jedan da je blaženik a drugi kandidat za kanonski postupak – ne treba sumnjati da bi se divio takvoj Crkvi. To svakomu tko imalo poznaje prilike u svijetu nedvojbeno znači da je riječ o junacima koji ne samo da su na plećima imali svoje živote nego na neki način i odgovornost za živote stotina tisuća povjerenih im vjernika.

Ako se cijeli svijet danas može oduševljavati s našom nogometnom reprezentacijom, zašto ne bi i onima koji su bili heroji i na drugim područjima i koji su, da se slikovito izrazim, igrali utakmice koje su određivale budućnost Crkve i čitavoga naroda? Zato je važno da još bolje upoznajemo živote naših svetačkih likova. Vjerujte, oni obiluju takvim iskustvima da bi bolje poznavanje života i djelovanja, počevši od dvojice kardinala, Stepinca i Kuharića, moglo ne samo učvrstiti nam crkveni i nacionalni ponos, nego biti nadahnuće da našu budućnost usmjerimo prema pravednijem, etičnijem i u svakom smislu blagoslovljenijem cilju.

Kardinali Stepinac i Kuharić jesu bili katolici ali ih zbog njihove humanosti cijene čak i pripadnici drugih naroda, vjera i kultura. Uzmimo za primjer samo njihov odnos prema djeci koja su bila žrtve sustava rata i poraća.

U spašavanju i zbrinjavanju djece, ratne siročadi poznate i kao „kozaračka djeca“, nadbiskup Stepinac je učinio sve što je bilo u njegovoj moći. Nedavno se dosta o tome govorilo. Koliko mi je iz povijesnih izvora poznato, riječ je o zbrinjavanju i spašavanju 27 162 djece, ratne siročadi iz gotovo svih krajeva zahvaćenih ratom i nacionalnom nesnošljivošću. Podaci, nadalje, govore da je 891 dijete liječeno u bolnicama. Nadbiskup Stepinac oslanjao se na suradnike, osobito na Caritas Zagrebačke nadbiskupije i tadašnje državne ustanove vjerujući da je njihova zadaća brinuti se za pravedan socijalni poredak te promicati i čuvati ljudska prava i dostojanstvo. Upravo je on donio konkretnu odluku da će djeca biti smještena u ženske samostane. Dogodilo se svojevrsno čudo: svi samostani, svi dječji domovi, svi internati počeli su preuzimati djecu stavljajući na raspolaganje i ono što jesu i ono što nisu imali. Riječ je o 34 doma ili prihvatilišta u kojima su redovnice zbrinjavale djecu te 14 zagrebačkih bolnica, klinika i dispanzera.

Njegov je primjer u potpunosti slijedio i kardinal Kuharić. Nakon Drugoga svjetskoga rata komunističke su vlasti zabranile i onemogućile rad zagrebačkoga Caritasa. No baš u vrijeme kada je na čelu Zagrebačke nadbiskupije bio nadbiskup Kuharić, doslovno su pred vratima crkvenih ustanova majke donosile odbačenu djecu, koja su često imala teže invaliditete. I što je kardinal Kuharić učinio? Katoličkim je djelatnicama koje su primale tu odbačenu djecu na raspolaganje dao dio Nadbiskupskoga dvora. Godinama, sve do početka Domovinskoga rata, djeca su bila smještena na Kaptolu. Prema zapisanim svjedočanstvima, odnos kardinala Kuharića s djecom bio je zadivljujući. Često ih je obilazio, a kad bi mu u posjet dolazile delegacije sa svih strana, rado bi ih dovodio da vide djecu…

To je samo možda manje poznati dio služenja dvojice hrvatskih kardinala Crkvi i hrvatskom narodu. Zato se nadam da će biti uslišane moje molitve da mi Gospodin udijeli milost vodstva postojanošću i čvrstoćom čiste savjesti kardinala Stepinca i blagom ljubavlju kardinala Kuharića.

Neizostavno je ovdje upitati o statusu dovršetka kanonizacije bl. Stepinca – ima li nekih pomaka?

Još uvijek iščekujemo datum kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, a nemoguće je prognozirati kada će do toga doći. U međuvremenu osjećam da raste pobožnost prema hrvatskomu blaženiku, što nisu uspjela zaustaviti ni neshvatljiva protivljenja ni potres nakon kojega već gotovo tri godine vjernici ne mogu doći na njegov grob u zagrebačkoj katedrali.

Uvjeren sam da će uskoro naš vjernički narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ponovno pokazati snagu utjecanja bl. Alojziju. Pripremamo se, naime, za proslavu kada ćemo se kao Crkva u Hrvata u subotu 30. rujna okupiti na Mariji Bistrici kako bismo proslavili 25. obljetnicu Stepinčeve beatifikacije, koju je na nezaboravnom slavlju upravo ondje 1998. predvodio papa Ivan Pavao II. Stoga već sada od srca pozivam sve vjernike iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine da sudjeluju na tom slavlju. To je događaj kojim ćemo kao Crkva u Hrvata još jednom moći iskazati svoju ljubav prema bl. Stepincu i kada će se uzdizati naše molitve za njegovu što skoriju kanonizaciju.

Koji su središnji problemi i potrebe Zagrebačke nadbiskupije koje ste detektirali u ovo prvo vrijeme?

Pažljivim iščitavanjem dokumenata Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije već se mogu uočiti kojim se područjima u budućnosti posebno treba baviti. No, nema toga problema i potreba za koje početak rješenja nije rasplamsavanje evangelizacijskoga žara. To se, međutim, ne čini tako da rješenja dolaze izvana, da tako kažem, iz uvoza. Da se slikovito izrazim, ne zagrijava se kuća tako da se u peć ubacuju gorući trupci nego rasplamsavanjem postojećega žara.

Izazov rasplamsavanja evangelizacijskoga žara temelj je cjelokupnoga djelovanja Crkve, pogotovo u ozračju kada je bespoštedna sekularizacija i ateizacija društva uvelike zahvatila i hrvatski narod. Došlo je na taj način do duhovne, moralne pa čak i antropološke krize koja je počela nagrizati stabilnost obiteljskih odnosa, a time i same temelje društvenoga i crkvenoga života. O tome sam već govorio na početku preuzimanja službe zagrebačkoga nadbiskupa. Stoga ću ponoviti da je obnavljanje već tradicionalnih prokušanih modela evangelizacije, kao i traženje novih putova za susret sa suvremenim čovjekom, pastoralna hitnost i prioritet.

Jeste li već izabrali ljude za svoj tim i za svoje najbliže suradnike?

Duboko sam uvjeren da onomu tko je svjestan problema i izazova Bog na put šalje suradnike s kojima će moći odgovoriti na te izazove. Ako netko bira po svojim preferencijama, a ne u skladu s postojećim potrebama – loše bira. Svaki problem zahtjeva, kao i u medicini, prvo da ga se dijagnosticira, a onda idu prognoze pa odgovarajuća terapija. Drugim riječima, i nadbiskupu je u tom smislu potreban tim koji će moći strateški razmišljati i djelovati.

Posljednjih godina mediji, osobito oni lijeve provenijencije, nove biskupe vole kititi nazivom „biskup po mjeri pape Franje“. Kako Vi gledate na tu sintagmu?

Pomalo su smiješne takve sintagme jer mnogi ni bračne drugove ne uspijevaju izabrati po svojoj mjeri. Teško je, nadalje, naći i prijatelja po mjeri, a kamoli da neki papa izabere nekoliko tisuća biskupa iz različitih zemalja i kultura koji bi bili po „njegovoj mjeri“. No, za Crkvu je destruktivno to što u posljednje vrijeme mnogi žele papu po svojoj mjeri, čime unose nepotreban razdor. Papa je otac svima u Crkvi i bilo kakva privatizacija pape bila bi duboko necrkveni čin, čin podjele koja je uvijek đavolsko djelo.

Vas nisu tako nazvali, jer Vas zacijelo ne vide u liberalnom krilu Crkve. Gdje biste se Vi svrstali po tom nekom svjetovnom kriteriju po kojemu se Crkva promatra izvana?

Svaki je biskup otac svim vjernicima na području Crkve koja mu je povjerena, a budući da je nasljednik apostola, zadaća mu je čuvati apostolski nauk. Crkva obiluje različitim redovima i karizmama, tradicijama i obredima pa je pogubno svako svrstavanje kojemu na prvom mjestu nije očuvanje autentičnoga crkvenoga nauka. Stoga je izlišno u bilo kojem smislu svrstavanje u npr. „liberalne“, „konzervativne“ ili „umjerene“ biskupe. To bi bio još jedan vid politizacije i ideologizacije crkvene službe o čemu je bilo riječi na početku razgovora i u tome ne želim sudjelovati.

Kako gledate na aktualna zbivanja, posebice ona u Njemačkoj i želju da se promijeni crkveno učenje po pitanju spolnosti, ženidbe, ređenja, celibata…?

Kao na snažno upozorenje što se dogodi ako se neki u Crkvi prestanu ponašati kao narod Božji. Papa Franjo u jednoj je svojoj katehezi na početku pontifikata objasnio što znači biti „Božji narod“. Rekao je da to prije svega znači da Bog nije svojina bilo kojega naroda, a to bi se moglo primijeniti i na crkveni nauk. On niti može biti ičija svojina, niti ga se može prilagođavati ikakvim modama, a kamoli ideološkim. Slično je više puta Papa isticao u komunikaciji s nekim predstavnicima Crkve u Njemačkoj. U Crkvi, naime, mogu postojati različiti osjećaji i pluralizam mišljenja, ali postoji Bog koji je veći od naših ideja i nas samih. Tko toga nije svjestan, ili misli reformirati Crkvu sredstvima kojima se reformira neka vremenita ustanova, ili – da se poslužim riječima kardinala Roberta Saraha – ne samo da propadne u svom pothvatu, nego nepogrešivo završi izvan Crkve.

Međutim, ne smijemo pasti u zamku pa čitavu Crkvu u Njemačkoj promatrati kao „problematičnu“. Nije ondje sve onako kakvim se predstavlja, to jest, ne postoji među njemačkim vjernicima jednodušna želja za promjenama crkvenoga nauka. Stoga upozoravam da se ne brza sa zaključcima.

Na čelu ste Hrvatske biskupske konferencije, kako HBK „diše“ po tim pitanjima?

Hrvatska biskupska konferencija susretište je hrvatskih biskupa i pogrješno je uspoređivati je s vladom ili saborom kao političkim institucijama. Ne može HBK ni jednom biskupu ništa niti odrediti niti narediti jer svaki je mjerodavan na području crkvene zajednice kojom upravlja. Kad je riječ o dokumentima i porukama koje izdajemo, nastojimo da oni budu u skladu sa zdravim, autentičnim crkvenim naukom te da vode prema većem crkvenom zajedništvu i zajedničkom dobru u našem narodu.

Nije li za Hrvatsku, možda, važnije pitanje odlijeva stanovništva? Što Crkva može učiniti u ovakvoj dramatično lošoj demografskoj situaciji?

Crkva koja je po svojoj naravi odvojena od države ali ju se ne može odijeliti od društva, među prvima je preko predstavnika i institucija upozoravala na društvene nepravde koje su pridonosile odljevu stanovništva. Crkva živi s narodom, ali ne donosi ni demografske politike niti ima mehanizme koji bi omogućili povratak raseljenih ili povećavali natalitet. No nikad se u Crkvi nećemo umoriti od duhovoga praćenja naših iseljenih ljudi. U tom se smislu naši dušobrižnici u inozemstvu nalaze pred posve novim izazovima.

Jednako tako, potrebno je naglasiti da su izumiranju hrvatskoga naroda zasigurno na mnogo načina pridonijeli i zakoni koji pobačaj, ubojstvo ljudskoga bića, čine lakše dostupnim i bržim. Nećemo se u Crkvi obeshrabriti u pastoralnim aktivnostima preko kojih je moguće oživljavati „mrtvi“ ljudski duh, često opijen sebičnošću, te pokušati djelovati da se na ljestvici društvenih vrijednosti učvrste brak, obitelj i djeca. Da se poslužim riječima pape Franje, obitelj nije dio problema nego dio njegova rješenja. Kad bi barem to napokon ozbiljno shvatili i predstavnici političkih vlasti na nacionalnim i lokalnim razinama te svi oni na različitim područjima koji imaju mogućnost utjecati na promjenu negativnih demografskih trendova.

Povrh toga, nemojmo zaboraviti da su demografski problemi u nas počeli velikim iseljavanjem mladog naraštaja od sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada su pred 50 godina osnivane broje hrvatske katoličke misije po zemljama Europe, a što se rado prešućuje. Tom gorućem pitanju potreban je u medijima i javnosti objektivan i stručan pristup, a ne ideološko-politički.

Neizbježno pitanje je i o pedofiliji u Crkvi, gdje se vidi da je poduzeto mnogo toga da se to zlo iskorijeni. Kakva je situacija u Zagrebačkoj nadbiskupiji? Vode li se neke istrage?

U središtu pozornosti i zaštite u Crkvi su uvijek najslabiji među nama. Sam je Gospodin upravo dijete postavio na sam vrh prioriteta takve zaštite kada je kazao: „Tko bi sablaznio jednoga od (ovih) najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku“ (Mt 18, 6).

Pedofilija je problem koji je, kako je to 2019. godine u završnom obraćanju sudionicima susreta na temu zaštite maloljetnika u Crkvi, ustvrdio papa Franjo, “univerzalan i transverzalan” i susrećemo ga svugdje, možda ponajviše u okruženju obitelji. Složit ćemo se sa Svetim Ocem i kada kaže da je to zločin koji se ne može razumjeti ako ne uzmemo u obzir misterij zla koji djeluje u svijetu. Raširenost toga zla potvrđuje njegovu težinu ali ne umanjuje grozotu kad se ono događa unutar Crkve čiji su službenici pozvani voditi duše k spasenju, štititi nezaštićeno ljudsko biće u njegovoj cjelovitosti.

U Crkvi je na planu zaštite maloljetnika učinjeno jako puno u izmjeni zakonodavstva na općoj razini te u izradi institucionalnog i pravnog okvira za provedbu crkvene politike “nulte tolerancije” u odnosu na ovaj zločin. Crkva u Hrvatskoj u tom smislu prati i provodi odredbe i smjernice opće Crkve.

Procesuiranje pojedinačnih slučajeva zlostavljanja u nadležnosti je mjerodavnog ordinarija, no postoji također i zakonska obveza svakoga tko je svjedok zlostavljanja da tu činjenicu prijavi državnim organima.

Dodao bih da je aktualno zakonodavstvo Crkve takvo da praktično isključuje vjerojatnost da će ijedan biskup ili crkveni poglavar ostati pasivan pred vjerodostojnom prijavom zlostavljanja maloljetnika jer bi zbog propuštanja ili ometanja prijave ili istrage i sam podlijegao kaznenoj odgovornosti. Takvo je zakonodavstvo, u prvom redu plod razvijene svijesti o težini zla i sablazni koja pogađa ne samo žrtvu već i cijelu crkvenu i društvenu zajednicu i toga smo jako svjesni.

Što se tiče istraga u Zagrebačkoj nadbiskupiji može se reći, prema svjedočanstvima onih koji su te postupke vodili, da su poduzete sve potrebne mjere koje propisuje kako crkveno tako i civilno zakonodavstvo.

I jedno osobno pitanje, koristite li se i kako društvenim mrežama i suvremenim komunikacijskim sredstvima te kako gledate na njihov utjecaj na društvo i ponajviše na mlade ljude?

Koristim se suvremenim komunikacijskim tehnologijama u mjeri u kojoj je to potrebno za vršenje moje službe, za osobne kontakte, a pogotovo u pronalaženju duhovne literature do koje je do prije nekoliko godina bilo gotovo nemoguće doći u kratko vrijeme. Živimo u umreženom društvu; društvu koje je sve manje hijerarhijski ustrojeno, a sve više poprima obrise mreže. U mjeri u kojoj kao vjernici propuštamo činiti dobro i u tom području, možemo čak govoriti o nekom obliku grijeha propusta. Utoliko je važno ispravno se koristiti društvenim mrežama.

Doista, opravdano je govoriti o manipulacijama koje se događaju na društvenim mrežama, o lažnim vijestima, o marketinškim zavođenjima… I sve to može postojati čas u većoj, čas u manjoj mjeri – o čemu sa zabrinutošću govore brojni stručnjaci. No kada sam s mladima uvijek im nastojim prenijeti poruku da je u svemu važno biti pošten. To „u svemu“ nije neki apstraktni prostor. To se odnosi i na međuljudske odnose, na učenje, na obitelj, na društveno djelovanje – ali i na boravak na društvenim mrežama, to jest kada god se rabe suvremene tehnologije. Iznenadili biste se možda kad biste vidjeli koliko dobro mladi razumiju što znači pošteno živjeti. Kad se koristi taj pojam, osjećam da je manje lutanja, da im je sve jasnije. No, čini mi se da sve veći problem postaje pošteno korištenje društvenih mreža i suvremenih tehnologija među starijima.

I na kraju, koja bi, u duhu blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nebo, bila Vaša poruka našim čitateljima?

Duboko sam uvjeren da se Blažena Djevica Marija uvijek kroz povijest svojim zagovorom na otajstven način ispriječila pred pokušajima da se naš vjernički narod razjedini. Nezdravi natjecateljski duh hrvatskomu narodu nije svojstven, on je uvijek ubacivan kao virus, a povijest nam pokazuje da ga je liječila pobožnost prema Majci Božjoj preko koje se uvijek dolazi do njezina božanskoga Sina. Razloge za to možemo pronaći zagledamo li se u bilo koje marijansko svetište u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sva čudesna ukazanja, izvojevane pobjede i bitke, nadnaravne prirodne pojave i osobna obraćenja vodila su prema vjerničkomu jedinstvu našega naroda koje je oduvijek bilo naša temeljna karakteristika.

Podsjetio bih u tom duhu na jedan od najdražih događaja u novijoj vjerničkoj povijesti hrvatskoga naroda, kada je papa Ivan Pavao II., tijekom istoga pohoda Hrvatskoj na kojem je blaženim 1998. u Mariji Bistrici proglasio kardinala Stepinca, bio s mladima u Solinu.

Pamtimo trenutak kada je spontano tražio mikrofon i zajedno s tisućama mladih pjevao pjesmu „Rajska Djevo, kraljice Hrvata“. Evo, sljedeće godine navršit će se 120 godina kako je nastala ta možda najomiljenija pjesma hrvatskoga vjerničkoga puka. Tko ju je napisao? Isusovac Petar Perica koji je rođen u Hrvatskoj, pokraj Makarske. Gdje je nastala? U Travniku u Bosni i Hercegovini, gdje je bio odgojitelj isusovačkih đaka. Zašto ju je napisao? U povodu 50. obljetnice proglašenja dogme o Marijinu bezgrješnom začeću. Kako je skončao o. Perica? Ubili su ga komunisti na Daksi pokraj Dubrovnika 1944. Dakle, autor te najdraže marijanske pjesme bio je mučenik.

No, malotko kad pjeva tu pjesmu misli na zlo i mučitelje. Uvjeren sam da misli na ljepotu Majke Božje te da pjevanjem te pjesme potvrđuje svoju ljubav prema Bogu, Gospi i Crkvi. Naš narod marijanski je i dok se god utječemo njezinu zagovoru ostajemo povezani i ne možemo propasti koliko god se zlo nadvijalo nad nama. Blagotvorno bi bilo kada bismo toga svi bili svjesniji.